Piše: Rajko Vasić
Raif Dizdarević.
Poznavali smo se. On i braća bili su sa Srbima u partizanima, i ginuli.
Bilo je muslimanskih porodica koje su shvatale vrijeme. Danas ih, više, nema.
Sad Raifa svojataju Bećirovići.
Onaj ko ne shvata vrijeme, promijeni vjeru, ode sa najvećim zlom koje su ljudi stvorili, samo misli kako će onom drugom, najbližem, načiniti veliko zlo, glavu mu skinuti… – od takvih se ne može očekivati da stvore naciju.
Nacija je organizovani oblik naroda. Vjera je ispod nivoa naroda. Narod je razuđena kategorija. Žive i ovdje i tamo, nomade, ne preuzimaju obavezu.
Nacija je sposobna da preuzme obavezu oko teritorije, jezika, države.
Sa narodom ne možeš da živiš u istoj državi, čak i da se volite i u obraze, ili u dupe, svako jutro ljubite, jer se sa narodom ne može stvoriti i održavati država.
Dejtonski sporazum je, ne umijući, ne htijući i ne mogavši da riješi problem mržnje u BiH, i potuni nesklad stepenica vjere, naroda i nacije, iskolčio nešto što se moralo nazvati državom. A nije. Niti može da bude država. Pogotovu ne može da postane država.
Imamo Hrvate, koji nikad neće pomisliti na svoju državu BiH. Njihova država je ili NDH ili NH. Oni se drže vjere, kao i uvijek. Ništa im, zasad, nije ostalo, kad je već „šahovnica na Drini“ propalo.
Muslimani se, takođe, samo drže vjere. Nikad ništa nisu stvorili ni imali osim vjere. Niti će imati. Oni su toliko zagazili u vjeru da ne mogu da se popnu ni na stepenicu naroda.
Praktikovanje vjere služi im za demonstraciju mržnje. Svakod dana, na svakom korku.
To je neshvatanje vremena. Nakon toliko pragova, kad nisu shvatili vrijeme, tok vremena, bilo je normalno očekivati da će ga u raspadu Jugoslavije shvatiti.
Nu, oni su posegnuli za ratom. Žrtvovali su mir.
Sad je to putovanje završeno. Bilo je aktera koji su shvatali. Tunjo Filipović, na primjer. Ali, Tunjo je porijeklom iz Banjaluke. Nije iz Sarajeva.
Sarajevsko porijeklo drastično kalupi pojedinačnu svijest. I diktira kolektivnu svijest muslimana, koja je, sada, dovela taj živalj do bezizlaza.
Shvatanje toka vremena nosi rizik. Jer moraš da učestvuješ.
Neprekidno sećijanje, ćenifanje, linjanje, ljiganje, kolaboracija, kafenisanje, na sve ćetir’ strane – ne nosi rizik, ali nosi bezizlaz.
