Srpski pjesnik Aleksa Šantić (1868-1924), autor antologijskih pjesama „Ostajte ovdje“, „Emina“, „Veče na školju“, „Ne vjeruj“, „Pretprazničko veče“, rođen je 27. maja 1868. godine.
Šantić je rođen u Mostaru, gdje je proveo većinu života. Otac mu je umro u ranom djetinjstvu, pa je živio u porodici strica Miha zvanog Adža.
Imao je dva brata Jeftana i Jakova, kao i sestru Persu, dok mu je druga sestra – Zorica umrla još kao beba.
Pošto je živio u trgovačkoj porodici, ukućani nisu imali dovoljno razumijevanja za njegov talenat. Završio je trgovačku školu u Trstu i Ljubljani, a potom se 1883. godine vratio u Mostar.
U gradu je zatekao „neobično mrtvilo“, koje je bilo posljedica „ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije“. U prvo vrijeme bio je prilično povučen, vodio je knjige u porodičnoj trgovini, te čitao listove i knjige do kojih je mogao doći u Mostaru.
Nekoliko godina kasnije započeo je književni i društveni rad. Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. vijeka.
Početkom 1887. godine postao je saradnik „Goluba“, zatim časopisa „Bosanska vila“, te „Nove Zete“, „Javora“, „Otadžbine“.
Naredne godine osnovao je Srpsko pjevačko društvo „Gusle“, a potom je izabran za prvog potpredsjednika mostarskog pododbora „Prosvjete“. Pripadao je mostarskom krugu književnika okupljenom oko lista „Zora“, koji je pokrenuo sa Jovanom Dučićem i Svetozarom Ćorovićem.
U Prvom svjetskom ratu austrougarske vlasti hapsile su ga kao istaknutog srpskog nacionalistu.
Na početku svog pjesničkog stvaralaštva bio je pod uticajem srpskih pjesnika Branka Radičevića, Jovana Jovanovića Zmaja i Vojislava Ilića, ali je potom izgradio vlastiti pjesnički izraz, karakterističan po elegičnim i rodoljubivim motivima.
Najveću pjesničku zrelost Šantić je dostigao između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme.
Šantićeva poezija puna je snažnih emocija, ljubavne tuge, ali i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kojem je i sam pripadao.
Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.
Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta („Moja otadžbina“), a u nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet („Ostajte ovdje“, „Hljeb“).
Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda („Mi znamo sudbu“).
Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama čine bašte, behari, hamami, šedrvani…, a djevojke koje se pojavljaju u njegovim stihovima su skrivene ljepote, okićene đerdanima.
Takva je pjesma „Emina“, a duh te pjesme je toliko pogođen da je ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka.
Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1914.godine.
Šantić je umro od tuberkuloze u Mostaru 2. februara 1924. godine.
