Odmah nakon ponoći 13. avgusta 1961. godine u istočnom dijelu Berlina počela je „Akcija ruža“ – izgradnja zida koji će dijeliti Berlin, te zapadni i istočni dio svijeta malo manje od tri decenije.
Prvo su prekinute željezničke trase između zapadnog i istočnog Berlina, prekopane ceste i postavljene prepreke.
Potom je rano ujutro, uz osiguranje istočnonjemačke vojske i policije, počela gradnja zida.
Berlinski zid je više od 28 godina, sve do njegovog rušenja u novembru 1989, dijelio ne samo dvije politička ideologije nego i mnoge porodice i ljudske sudbine.
Berlinski zid je sa svojih 155 kilometara oko zapadnog dijela grada neprestano dograđivan i modernizovan pa se iz prvobitnog jednostavnog zida sa bodljikavom žicom pretvorio u sofisticirano postrojenje sa nekoliko nivoa, uključujući kamere i oružje koje je reagovalo na pokrete.
Za modernizovanje „antifašističkog zaštitnog zida“, kako se na Istoku službeno zvao Berlinski zid, uvijek je bilo novca i deviza.
Berlinski zid je bio samo najpoznatiji dio odbrane Demokratske Republike Njemačke od Zapada.
Slična granična postrojenja izgrađena su duž gotovo 1.400 kilometara duge granice. Na mjestima na kojima je bijeg bio najlakši barijere su bile tehnički zahtjevne.
Dugo je trebalo da se usavrše podvodne prepreke na Baltiku na kojem je, posebno na početku, bilo mnogo pokušaja bijega ronjenjem ili podmornicama kućne izrade.
Istočnu Njemačku su u pedesetim godinama 20. vijeka, do pojave Berlinskog zida, napustili milioni građana kojima je budućnost na Zapadu djelovala primamljivije.
Iako je podignut da to spriječi, tunelima ispod Berlinskog zida i balonom preko njega nastavljen je bijeg, ali su to bili neuporedivo manji brojevi bjegunaca nego prije.
Berlinski zid je srušen 1989. godine pred sam slom „perestrojke“ tadašnjeg sovjetskog lidera Mihaila Gorbačova, kog mnogi Rusi i stanovnici nekadašnjeg Sovjetskog saveza krive za raspad te države i za širenje NATO-a prema ruskim granicama.
