Srpski pisac Borisav Stanković (1876-1927), pjesnik mladosti, ljubavi, prolaznosti života i ljudske tragike, te duboki analitičar političkih i psiholoških procesa u srpskom društvu, umro je 22. oktobra 1927. godine.
Borisav Stanković pisao je o Vranju i jugu Srbije, degeneraciji starih trgovačkih porodica i talasima promjena, opisujući patrijarhalnu atmosferu rodnog grada i potčinjenost pojedinca svemoćnom sudu čaršije.
Ovaj sjajan poznavalac ljudske duše slikao je likove izraženih psihičkih i čulnih osobina kojima gospodare strast i dert (jad, bol, tuga), dovodeći ih u žestok sukob sa moralnim nazorima male sredine.
Njegova najpoznatija djela su knjige pripovjedaka „Iz starog jevanđelja“ i „Stari dani“, drame „Koštana“ i „Tašana“, te roman „Nečista krv“. Napisao je i memoare „Pod okupacijom“.
Cjelokupno književno djelo Borisava Stankovića vezano je za Vranje.
Stankovićevo stvaralaštvo uglavnom se svrstava u realizam, ali ima osobine koje naginju ka naturalizmu.
Novija kritika svrstava ga u začetnike moderne srpske književnosti.
Borisav Stanković uveo je vranjanski govor u književnost, zbog čega je bio stalno kritikovan od mnogih savremenika školovanih na Zapadu.
Oni su kritikovali Stankovićev jezik i stil pisanja, govoreći da su njegova djela „nepismena i orijentalna“.
Pišući u vrijeme kada se mlađa generacija sve intenzivnije orijentiše prema zapadnjačkim uzorima, Borisav Stanković ostao je privržen realističkim tradicijama, a djela su mu prožeta osjećanjem naklonosti prema patrijarhalnom svijetu Stare Srbije.