Piše: Vule Žurić
Dana 26. marta 1984. godine napisao je i ostavio u ladici svog pisaćeg stola pismo u kome je pisalo: „Sam je kriv za svoju smrt. Vadili su ga iz govana mnogi dobri drugovi pa nije pomoglo. Bio je to Hektor, ambasador Meksika, sada je u Turskoj, i Selim Numić i Ratko Novaković, i Cica, bog je ubio dabogda! I njegovi brojni čitaoci, ali ništa nije pomoglo. Pomozite joj da preživi ovu moju bruku i sramotu, ako je ikako moguće. Zbogom, lijepi i strašni živote!“
Navalilo ti na mene, moj Nidžo, usred ove bjelosvjetske zarazetine da se Jovo nanovo piskara o mome, kako se to valjda još uvijek stručno kaže, životu i djelu, kao da sam, ko biva, i danas tamo neki važan književnički faktor. I hajd da se radi o nekom okruglom datumu, ko što se, ono 2015. digla kulturno-prosvjetna kuka i motika da mi još jednom po tim njihovim okruglim stolovima pokaže koliko je Brankiša i dalje… kako ono turiše u reklami za onaj roman o meni… e, da… kaže: najvoljeniji pisac… nego uzelo usred ovog dibidus nokdauna da me se prisjeća na njega i o neokruglim godišnjicama! Tako mi mačkove smrti, vi ko da ste primili vakcinu koju je od rakijetine smućko onaj moj benasti stric Nidžo, pa nemate pametnija posla nego da opet raspredate o onom istom Branku Ćopiću koji je na najobičnijoj ceduljici 26. marta 1984. godine lijepo napisao i ostavio je u ladici svog pisaćeg stola:
Sam je kriv za svoju smrt. Vadili su ga iz govana mnogi dobri drugovi pa nije pomoglo. Bio je to Hektor, ambasador Meksika, sada je u Turskoj, i Selim Numić i Ratko Novaković, i Cica, bog je ubio dabogda! I njegovi brojni čitaoci, ali ništa nije pomoglo. Pomozite joj da preživi ovu moju bruku i sramotu, ako je ikako moguće.
Zbogom, lijepi i strašni živote!
Zafrkantska sumnja u biografiju
Ovako nekako bi, izmišljamo, Branko Ćopić reagovao na ideju da se i „svečano i radno“ obeleži neka godišnjica njegovog rođenja ili smrti. Za smrt znamo, ali za rođenje niko nije siguran. I naš najvoljeniji pisac bi sigurno ukazao na krajnju nepouzdanost i nesumnjivu klimavost podatka o 1. januaru 1915. kao dana kad je ugledao sveta. Možda bi ga sumnja u biografiju podstakla da u svome zafrkantskom, podgrmečko-gogoljevsko-servantesovskom stilu počne da dokazuje kako se taj Branko Ćopić, ako ćemo pravo, nikada nije ni rodio, pa bi za argument ponovo potegnuo onu priču o tome kako ga je baba, nakon krštenja u seoskoj crkvi, zaboravila u seoskoj birtiji, gde beše svratila da trgne jednu ljutu, pa kad se vratila po bebu i nakon što je trgnula još jednu ljutu počela da tvrdi kako dete koje spava na klupi, odmah do usijane bubnjare, nije njen unuk, jer je njen Brančilo i veći i lepši od tog čeljadeta.
Ćopić nam sigurno neće zameriti što ćemo ga, makar u ovome pasusu, konačno ostaviti na miru i prisetiti se velikog a uveliko zaboravljenog srpskog humorističkog pisca i komičara Brane Cvetkovića, koji je u jednom svom autobiografskom zapisu posegnuo za sličnim motivom, prisetivši se kako su njegovi roditelji, tokom prelaska iz Makedonije u Srbiju, naprosto zaboravili da ga ponesu nakon jedne pauze, i kako on ne prestaje da sumnja kako nasmešena beba koju su po uspaničenom povratku zatekli u snegu uopšte nije bio on.
Od Podgrmečja ka Mesecu
Ispada, možda bi ovu digresijicu iskoristio Ćopić, da vi, braćo moja i sestrice, onda danas obilježavate stotinu i sedmu godišnjicu zbrke i bruke, te da je sve ono šta sam ja škrabao, a vi kao još uvijek čitate, djelo nekog bog te pita kog baje, a da je pravi Brančilo još istog dana kad ga je baba ostavila u birtiji iz Hašana poslat u, recimo, Ameriku, ili još bolje u Rusiju, u njene nepregledne stepe, đe je cijeli život proveo u bašti sljezove boje, daleko od onih crnih konja i crnih konjanika, noćnih i dnevnih vampira iz moga pisma mome dragom Ziji Dizdareviću.
Ili se po završetku priče „Put na Mjesec“ ipak dokopao Zemljinog pratioca i tamo, sem junaka istoimenog Melijesovog filma, zatekao Tomija Li Džonsa odenutog u austronautsku odeždu koju je ovaj glumac nosio u poslednjem kadru filma Svemirski kauboji Klinta Istvuda i Duška Dugouška, kako gricka džinovske šargarepe…
Gde god da je danas, Branko Ćopić je vazda u detinjstvu svakog od desetine miliona njegovih čitalaca koji su se, makar na trenutak-dva našli u njegovim Hašanima.
Plavet u daljini
Ja sam rodno selo našeg najomiljenijeg pisca posetio pre tri godine, što će reći tek nakon što sam napisao i objavio roman Republika Ćopić.
Bio je septembar, dan sunčan, i sve, ali baš sve kao u nekoj Ćopićevoj priči. Bila je tu i škola, i šume, i livade, i rečica Japra što teče podno temelja „rodne kuće u izgradnji“ (čujem da je rodna kuća i dovršena!), i Grmeč koji se plavi u daljini… Sve je bilo onako kako sam zamišljao dok sam čitao Ćopićeve priče, romane i intervjue i onako kako sam zamišljao dok sam pisao roman o Ćopiću i njegovim pričama, romanima i intervjuima. Ceo jedan svet sazdan od jezika kojim se do u večnost nastavlja Detinjstvo.
Republika Ćopić, taj „narodnooslobodilački roman u devet ofanziva“ nije ni zamišljen ni napisan kao tipična fikcionalizovana biografija, već je najpre reč o pokušaju da se izmišljanjem ćopićevskog pripovedačkog jezika makar na tren (d)oživi osećanje sveta umetnika čiju veličinu naša kultura do današnjeg dana nije uspela da do kraja prihvati i razume.
Istina, knjiga se može čitati i kao priča o Ćopićevom životu, od njegovog najranijeg podgrmečkog detinjstva, pa sve do te tragične i nikad prežaljene smrti, u knjizi ima politike, ideologije, represije i depresije, ali svi oni (a ima ih mašala) koji su mi se javljali nakon što su je pročitali nisu prestajali da pričaju o svome detinjstvu.
Pionirski pogled
Tako mi se, preko Velje Pavlovića, nakon što sam gostovao u njegovoj emisiji „Nivo 23“, javio i Predrag Ristić, poznatiji kao Peđa Isus, koji mi je ispričao kako je Ćopića upoznao oktobra 1944. godine, u prvim danima po oslobođenju Beograda i ulasku partizana i crvenoarmejaca u grad. Ćopićev ratni zadatak je bio da osmisli prvi pionirski list u Novoj Jugoslaviji i počne sa njegovim izdavanjem i trebao mu je i ilustrator, pa je Peđu Isusa, tada trinaestogodišnjeg dečkića u redakciju časopisa doveo njegov ujak. „Trebalo je da mu nacrtam stanje na frontu, gde su Švabe, gde su Rusi, gde partizani“, rekao je Peđa Isus, obećao da će mi poslati te crteže, a onda dodao kao Ćopića nije čitao jer je ovaj „bio komunista!“
Poslednji u nizu onih koji su se, sećajući se Ćopića, setili svoga detinjstva bio je glumac Peđa Bjelac, koga svi znaju po tome što je glumio u jednom od filmova o Hariju Poteru. Vozili smo se auto-putem ka Vrnjačkoj Banji i Peđa je svojoj ženi i meni pričao kako je kao dečak često odlazio u piščev stan, jer mu je Ćopićeva supruga Cica bila tetka. Peđa je, kaže, voleo da ide u goste kod tetke i teče (ili ipak tetka), jer ga je Ćopić odvodio u svoju radnu sobu, postavljao ga za onaj isti radni sto u čijoj ladici će ostaviti oproštajnu poruku, i davao mu da čita tada popularni šaljivi časopis „Čik“.
Potkazuju li crtaći život
Nisam stigao da pitam Peđu da li su, možda, nekada zajedno gledali crtane filmove koji su u vreme SFRJ bili na TV programu svake večeri, tačno u sedam i petnaest, pre Dnevnika. O Ćopićevoj pasiji prema crtaćima pisao sam i u romanu. Gledanje crtanog filma u sedam i petnaest bila je nezaobilazna stavka u njegovom dnevnom rasporedu. Voleo je da šeta, često je išao do Kalemegdana sa Ivom Andrićem, ali je morao da se vrati kući do sedam i petnaest, ne bi li se i sȃm vratio u detinjstvo.
Ili je, ipak, i tada radio?!
Ne možemo da znamo kada je pisac Doživljaja mačka Toše i Ježeve kućice prvi put video crtani film, ali možemo da pretpostavimo da je to bio neki od crtaća Volta Diznija koji bi, da je čitao Ćopića, sigurno poželeo da nacrta ono što se oseti kada se stigne u Hašane.
Ali, Ćopić nije diznijevast samo onda kada pripoveda o detinjstvu. Najbolji primer za to su dve priče iz njegove zbirke Priče partizanke, prvi put objavljene još 1944. godine.
U Priči iz Bihaća, u „samici tvrde bihaćke kule“, zatočenom starom obućaru iz grada „koga su opužili da je noću, tajno, iznosio iz Bihaća cigarete i obuću narodnim borcima – partizanima“ društvo pravi „jedan malen siv miš“, kome se kasnije pridružuje i „jedna svijetlocrna okretna lasta“.
Za vas ne znam, ali mogu da zamislim Nikoletinu kako sa Jovicom Ježom sedi na tvrdoj klupi i sa ostalim borcima iz brigade gleda ovaj crtać na čijem kraju partizani oslobađaju grad i staroga obućara, a miš izlazi iz svoje rupe, zatiče praznu ćeliju i „mudro zaključi“:
– Nešto se neobično dogodilo, zaista.
Na samome kraju priče Ko dobija bitke, u kojoj živu i demokratsku diskusiju na temu kome pripada najveća zasluga za pobede vodi partizansko oružje i oruđe, opet se pojavljuje možda baš onaj isti miš koji bi lako mogao da bude i Miki Maus i Džeri, ali i Brzi Gonzales!
Dedino dete
„A kad se nad tamnom gorom pokaza blistav mjesečev rog, svi su već uveliko spavali. Haubica tako glasno hrkala, da se jedan brkat šumski miš prenu iz sna, pažljivo onjuši gvozdene točkove i u strahu promrmlja:
– Kakvo li je sad ovo gvozdeno čudovište, sigurno neka vrsta gvozdenih medvjeda? Tako mi mačkove smrti, još će uskoro početi padati mačke zajedno s kišom i – eto ti – propade ovaj lijepi mišiji svijet.
I zabrinuto se uvuče u nečiju tuđu rupu.“
Ne treba dva puta pročitati ove redove ne bi li se, sem ozarenosti i blagosti osetila i potreba da se naizgled detinje, naivno i nevino kaže mnogo toga zbog čega je u tim i kasnijim vremenima sa ramena letela glava. Ove lične i umetničke hrabrosti Branko Ćopić se nije odrekao do poslednjih zapisa koje je ostavio u svesci pohranjenoj, kao deo njegove bogate rukopisne zaostavštine, u Arhivu SANU i zavedenoj pod brojem 256.
„Ja sam za sebe izmislio svoj život, kakav bi mi najbolje odgovarao.“
„Bio sam uplašeno dete, udovičko, bez oca.“
„U literaturi sam se ‘zafiksirao’ za djeda, jer sam tada bio potpuno zaštićen. Uvijek se njemu vraćam, jer u ovome svetu nemaš više nigdje takve sigurnosti kao nekad uz djeda.“
Takvu sigurnost će osetiti svako ko bude čitao Ćopića.
Pismo Branka Ćopića književniku Ziji Dizdareviću, ubijenom u logoru Jasenovac 1942.
DRAGI MOJ ZIJO,
Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.
Kasna je noć i meni se ne spava. U ovo gluvo doba razgovara se samo s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.
Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom.
U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovopuo si o njoj kroz usta svoga junaka, Brke. Jednog dana ti si je i vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora.
Tih istih godina, ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali, evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja: vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih pred kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?
Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono praskozorje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.
Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice šaputao Lorkine riječi pune jeze:
„Crni su im konji, crne potkovice.“
Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubijeg srca. Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Rušio se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.
Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovu ne dobri ljudi i sveti bojovnici.
Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovome stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini mi se, pa će zakucati na vrata.
Neka, Zijo… Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.
Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna moja starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš …
Branko Ćopić
(Predgovor Bašti sljezove boje)
Nekoliko pesama Branka Ćopića
Grob u žitu U vijavici slijepoj guši se bijeli dan, podmukla veljača, februar u magle zamotan. Kolone cestom i kamioni, gmižu oklopni voz… Rđavi, druže, znaci. Daljine prijete, daljine bruje, s obzorja tutnji siva. Došla je legija crna… i Latin s pijetlovim perjem… gazi oholo Tevton… dolazi ofanziva… Sjena od sela do sela, puška za puškom žuri, šapat pod strejom u štaglju, šapat po drumovima… kroz maglu putuje glas, tajni zavjetni zov: Na noge, još nas ima! Svaka je čuka tvrđava, i svaka cesta klanica, i svaki kamen rov! I počelo je… na cesti više grada čitavi dan se biju tri bojne i brigada, a u svitanje umorno uz klanac magle se kradu i sedam bojni uz brijeg juriša na brigadu, Dva na jednoga… pet na jednoga… aveti nad šumom kruže. Junački drugovi, samo! Ni stope, partizani! Sedam na jednog… osam na jednog… Pravda je na našoj strani! A u sam zalazak sunca: – Povlačimo se, druže! Uzmak, ognjene ruže i zemlja razrivena, humka kraj ceste u hitnji načinjena, na njivi, u polju osniježenom, pala je jedna žena. Jagoda, djevojka prkosna, narodna kćeri ponosna, dvadeset i dva ljeta pod gorom odnjihana, dvadeset i dva ljeta u borbi rascvjetana, dvadeset i dva ljeta u zemlji zamrznutoj, kraj ceste podgrmečke na straži vječitoj… Bujaju trave, grgolje vode, prošla je ofanziva, u mladom žitu, pod humkom, djevojka Jagoda sniva. More ječmena klasja pod suncem juna spava, planinski vjetar mrsi more pognutih glava, djevojke Jagode to je rasuta kosa plava. Na cesti podgrmečkoj ponosna i bez smjene, partizanka stražari, budna, kose raspletene. Komad modroga neba od lana rascvjetana smije se usred polja uz pjesmu ljetnjega dana: nečije oči modre budne u poljani toj, nečije oči stražare na cesti slobodnoj – Jagoda partizanka na straži vječitoj… Dođite drugovi moji, i oči pogledajte, spustite, drugovi, ruke i kosu pomilujte, stanite, drugovi stari, i stražu pojačajte. Ne dajte tuđinu da plavu kosu mrsi, da modre oči popije, drugovi, slomite kraj ceste grabljive šape dvije… Valima žita šumno nečije riječi plove, Jagoda, ponosna, živa, drugove svoje zove… (Ovu pesmu je napisao Ćopić povodom tragične smrti svoje sestre, čija je sudbina bila slična Jagodinoj.)
Mala moja iz Bosanske Krupe Bilo mi je dvanaest godina, prvi put sam sišao do grada iz mog sela, tihog i dalekog, kad susretoh tebe iznenada. Eh, dječačke uspomene glupe! Mala moja iz Bosanske Krupe! Jesi li me spazila il’ nisi, zbunjenoga seoskoga đaka, svjetlokosog i očiju plavih, u oklopu novih opanaka, kako zija u izloge skupe? Mala moja iz Bosanske Krupe! Naišla si kao lak oblačak, tvoj me pogled za tren obeznani, zaboravih ime i očinstvo, kako mi se zovu ukućani. Iznevjerih poput sablje tupe. Mala moja iz Bosanske Krupe! Tekli tako gimnazijski dani, uspomena na te ne ocvala, modra Una u proljetnje noći tvoje mi je ime šaputala. Lebdjela si ispred đačke klupe, mala moja iz Bosanske Krupe! Brzo minu naše đakovanje, lagan leptir sa krilima zlatnim, ipak tebe u srcu sačuvah kroz sve bure u danima ratnim. Ta sjećanja mogu l’ da se kupe, mala moja iz Bosanske Krupe? Sad je kasno, već mi kosa sijedi, gledam Unu, ćuti kao nijema, zalud lutam ulicama znanim, sve je pusto, tebe više nema. Ej, godine, nemjerljive, skupe! Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!
Marija na Prkosima (Narodni heroj Marija Bursać s Kamenice, smrtno ranjena zauzimajući treći bunker na Prkosima, umrla je s pjesmom na usnama.) Uno, djevojko iz djetinjske bajke, zapljuskuj, zapjeni, zašumori meni o ponosnoj tuzi Marijine majke… a ti, vjetre s gore, oglasi se jače, da čujem srca što osvetu kuju, i svake noći burnije se čuju, srca drugova s moje Klekovače. O tebi pjevam, Marijo s Kamenice, djevojko-ratniče iz bataljona, što si pod titovku svila pletenice i srcem krenula protivu betona. Neću da pjevam o Mariji čobanici, o skoku s kamena na kamen, o ptici pastirici, o prvoj rumenoj u vezi žici. Ni o njenoj suzi kad se gorom kradu i žurno bježe ka Drvaru gradu Kameničani, radnici u „Šipadu“. Prećutaću o ruvu djevojačkom, i kako tužno miri dunja žuta, a dragi suđeni, još neviđeni, često se priviđa na okrajku puta. Sad vidim Prkose, mjesto vjetrometno, njihovo gnijezdo u našem kraju, i vidim Mariju na položaju, i njihove loge u svitanje rano, polje – osinjacima posijano. Triput je munja kroz noć zasijala, triput je Marija jurišala, Kad je na prvi bunker udarala, u sijevanju koje život briše, selo je svoje u ognju gledala i stada bijela kojih nema više, čula je starca gdje iz jame zbori i plač matere s djetetom u gori. A kad je na drugi bunker jurišala, ugleda mrtve staze ispod brine i pepelište umjesto Drvara i zgrčene u vatri mašine. Vidje: kolona tamna i nijema bdije nad gradom koga više nema. A kad je na treći bunker nastupila, smrt je šinula iz tamna gnijezda i sokolici polomila krila – nad Kamenicom se otkinula zvijezda. Posljednje svitanje gledaju joj oči i zadnja pjesma iz srca joj se toči. Zapjeva o svome prvom Ilindanu kada je sveto breme ponijela, poklonila mu mladost ko draganu, kako je u zore oštre i smrznute novorođenče drago, Domovinu, stezala na grudi netaknute, i često joj pjevala partizanku, čeličnu i rosnu uspavanku. Marija, zvijezdom obasjana mati, dok nad njom smrtna zgušnjava se tama, osmijehom posljednjim ratnike prati, odniješe joj dijete na rukama, u srcu nošeno, u krvi rođeno, i kroz trista vatara proneseno. Ide brigada, nosi Domovinu i dijete raste, čarobna bajka, nad njime nevidljivo Marija bdije i diše toplinom – djevojka i majka.
Na Petrovačkoj cesti Na cesti Petrovačkoj izbjeglice i trista djece u koloni. Nad cesto kruže grabljivice, tuđinski avioni. Po kamenjaru osniježenom čelična kiša zvoni… U snijegu rumena Marija, mamina kćerka jedina, bilo joj sedam godina. Tri dana Grmeč gazila i posrnula stotinu puta. Suknju je imala – ni kratku ni dugu, a prsluk malen, premalen, a povrh svega kabanica, beskrajnih rukava, široka, žuta, od starog očevog kaputa. Ponekad mala plakala, nekad se opet smijala i vesela bila kad bi je mati tješila: „Još samo malo, rođena, pa ćemo vidjeti Petrovac, a to je varoš golema, tu ima vatre i hljeba i kuća – do samog neba“. Radovala se djevojčica i vatri, i gradu neviđenom, a sada leži, sićušna kao ptica, na cesti Petrovačkoj, ma cesti okrvavljenoj. Oči gledaju širom, al’ sjaja u njima nema, sa mrtvih usana male optužba teče nijema: O, strašna ptico, ti si me ubila, a šta sam kriva bila! Sedam sam godina imala, ni mrava nisam zgazila. Tako sam malo živjela, i tako malo vidjela, a svemu sam se divila. Bila sam bezbrižni leptir, a ti me pokosi, ptico, ti mi ugasi zjene, polomi ručice moje od gladi otežale, od zime ukočene. Optužbu vapije dijete, stisnutih modrih pesti u okrvavljenom snijegu na Petrovačkoj cesti. Tuđinski ljudi krvavi kuću su našu spalili, djetinjstvo su mi ukrali i mnogo načih ubili. Tuđinske ptice, čelične nemile, nad planinom su našom letjele. Smrači se, rođena goro, i na sve naše pute pošalji sinove svoje, pošalji vukove ljute, osveti moje noge izranjene, i jutra gladna rasplakana, i ruke modre i smrznute. Zagrmi, tata, iz velikog topa, pomlati tuđe gadove, zabubnjaj, braco, mitraljezom, mrtva te sestra zove. Osvetu vapije dijete, stisnutih smrznutih pesti, u krvi i snijegu na Petrovačkoj cesti…
Pjesma mrtvih proletera A trinaeste, mračne i kišovite noći nekoliko desetina krajiških proletera, opkoljenih kod bolnice u planini, pođoše na poslednji juriš protiv deset puta jačeg neprijatelja i junački padoše u neravnoj borbi… (Po jednom izvještaju) U našem kraju žita klasaju, rukama našim sijana, žetva nas čeka i pjesma djevojačka; večernja, sjetna, tijana, a mi smo pali, druže, palo je žito, mlado, zeleno, proljetnja žetva rana, maglene tuge, uz šapat kiše, nad mrtvom pjesmom kruže. Mrtve su ruke i mrtve puške, u smrti se postrojavamo, drug je uz druga svoga; a njih je bilo… a njih je bilo – deset na jednoga. Deset na jednoga u kišnoj noći, a mi smo umorni bili, bili smo gladni i mokri, na jednoga – deset zvijeri. Jedan na deset, jedan na deset! O, zar se i to može?! Da, – mi smo proleteri! Kad smo od kuće krenuli, suze nas mnoge prate i rodne gore brižno šumore: O, da l’ će da se vrate? Čekaju starice majke, kaplju besane noći, i pogled niz drum stražari glasnik će od nas doći. Doći će nova mladost, donijeti nove dane i nastaviti naše pjesme nedopjevane, u živoj vatri iskovane. – O, te smo pjesme počeli mi, kroz njih zborimo iz daljina, poznaće u njima sestra brata, djevojka dragog, a tužna mati sina. I dan će slave doći, pobjeda biće naša, nestaće divljih zvijeri, s četama Slobode marširaće tada i mrtvi proleteri. („Pjesma mrtvih proletera“ napisana je kada je uništen Krajiški proleterski bataljon u kome je Ćopiću poginuo brat.)
