Desanka Maksimović – topla, senzibilna, neposredna, rodoljub

97
Foto: Desanka Maksimović

Pjesnikinja Desanka Maksimović (1898-1993), član Srpske akademije nauka i umetnosti čija se poezija odlikuje toplinom, senzibilnošću, neposrednošću, muzikalnošću i rodoljubljem, preminula je 11. februara 1993. godine.

Završila je beogradski Filozofski fakultet i bila profesor u Obrenovcu, Dubrovniku i Beogradu.

Napisala je zbirke pjesama „Pesme“, „Zeleni vitez“, „Pesnik i zavičaj“, „Otadžbino, tu sam“, „Miris zemlje“, „Tražim pomilovanje“, „Nemam više vremena“, „Pesme iz Norveške“, „Letopis Perunovih potomaka“, „Ničija zemlja“ i „Slovo o ljubavi“, zbirku pripovjedaka „Ludilo srca“, te romane „Otvoren prozor“ i „Ne zaboraviti“.

Putovala je širom tadašnje Jugoslavije i imala veliki broj prijatelja među piscima i pjesnicima, a neki od njih bili su Miloš Crnjanski, Ivo Andrić, Gustav Krklec, Isidora Sekulić i Branko Ćopić.

Poezija Desanke Maksimović je i ljubavna i rodoljubiva, poletna i mladalačka, ozbiljna i osjećajna.

Čuvši za strijeljanje đaka u Kragujevcu 21. oktobra 1941. godine, pjesnikinja je napisala jednu od svojih najpoznatijih pjesama „Krvavu bajku“, koja svjedoči o teroru okupatora nad nedužnim narodom i đacima u Drugom svjetskom ratu.