Jednom je morao pasti

29
Foto: Boris Pejović/Vijesti.me

Piše: Milka Tadić-Mijović

Da je Crna Gora funkcionalna demokratija u izbornim bi se ciklusima smjenjivale vlade. Odlazile bi i vraćale se ljevica, desnica ili centar. Pobjeda opozicije se ne bi predstavljala kao smak svijeta – tajfun koji će odnijeti državu.

Međutim, Crna Gora nije demokratija. Zato je i čudo da je Đukanović izgubio izbore, uprkos monopolima koje drži, ili, što bi OEBS-ovi posmatrači diplomatski rekli, ogromnoj institucionalnoj prednosti. Takvu prednost u Evropi imaju još samo Lukašenko u Bjelorusiji i Putin u Rusiji. Utoliko je ova pobjeda još veća.

Vlast je, dakle, ovdje decenijama potpuno kontrolisala izborni proces, imala je armiju sigurnih glasača, medije, ogroman novac, aparat prisile, nesređene biračke spiskove sa fantomskim glasačima i – izgubila je. To ne govori samo o eroziji jednog klijentelističkog i korumpiranog poretka, kojeg polako ostavljaju i najvjernije pristalice, već o ogromnom demokratskom potencijalu i želji građana i građanki za kontrolom moći i promjenama.

Jasno: na ovim je izborima Srpska pravoslavna crkva (SPC) odigrala ogromnu ulogu. Đukanoviću je takmac bio njegov nekadašnji saveznik, mitropolit Amfilohije. Ali, pogrešno bi bilo ako bi zaključili da je Đukanovića srušila samo SPC i Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Drugi, ne manje važan, oponent bila je građanska Crna Gora. Nikada Đukanović ne bi mogao pasti samo zbog SPC i Zakona, iako je to bila kap koja je prelila čašu. Uostalom, Crkva se nije snažnije angažovala na predsjedničkim izborima 2013, ili parlamentarnim 2016. A u oba ta ciklusa Đukanović je izgubio, opoziciji je na prevaru oteta pobjeda.

Koliko god propaganda želi da zamaskira – protiv DPS-a su u nedjelju glasale sve nacije, Amfilohijevi vjernici, ali i atesti koji su daleko od SPC – posvećeni građani i građanke što smatraju da Crnoj Gori treba vlast koja će graditi institucije, sprovesti neophodne ekonomske reforme, uspostaviti pravednu raspodjelu, jako zdravstvo i obrazovanje, zaustaviti odlazak mladih ljudi i stručnjaka, reformisati pravosuđe i uvesti vladavinu pravu, brže ići ka Evropskoj uniji i stvarati državu svih.

Protiv Đukanovića su glasali i svi oni koji smatraju da se kompromisima, a ne produbljavanjem podjela rješavaju najosjetljivija pitanja. Vlade posvećene opštem interesu osjetljiva pitanja rješavaju dijalogom. Đukanović za to nije imao sluha. Umjesto da se dogovara sa SPC, htio je neprijatelja. Ovaj put se preigrao. I što kaže Balša: diktator svaki jednom mora pasti.

Kao i u drugim autokratijama kad se vođe izmjeste iz realnosti – gotovi su, pa i kad je cio aparat prisile uz njih. A ovaj naš već dugo hoda u zatvorenom prostoru ničim kontrolisane moći. Izmakao se iz stvarnog svijeta. Ogrnuo se zastavom, himnom, jezikom i državom, dok su on i njegovi otimali i uništavali naš prostor.

Okružio se ekstremnim crnogorskim nacionalistima (od kojih su ne tako davno neki vatreno prizivali carstvo Dušanovo), ili bolje klijentima, koji su ga sokolili i gurali u propast stalnim zahtjevima da se u pismo ubaci po još koje slovo i okreči istorija… Kao da se identitet može „zaokruživati“ na silu, kad vođi padne na pamet, i to nakon što je prethodno dok je šurovao sa Miloševićem, potpuno rasturio sve crnogorsko.

Da je Đukanović u nekom svom svijetu, sužene svijesti, bilo je jasno kad je na kongresu DPS-a, navodno lijeve partije, najavio osnivanje crkve. Kao da Crna Gora nije sekularna država i kao da se crkve uvode partijskim dekretima. Godinu pred izbore je sa jastrebovima gurnuo DPS u sukob sa SPC, samo da bi nakon afere “Koverat” nametnuo novu temu i povampirio prošlost, a sebe predstavio kao jedinog čuvara države.

Zabrinuti analitičari, ima među njima mnogo naših prijatelja iz takozvane druge Srbije i regiona, smjenu vlasti doživljavaju kao krah Crne Gore, pa i opasnost po stabilnost regiona. Ispada, po tim tumačenjima, da ova država može opstati jedino kao diktatura. Dakle, još samo jedan ciklus od tridesetak godina Đukanoviću i njegovima: da otjeraju Ruse, umire Srbe, zaokruže crkvu, stvore državotvornu opoziciju i usput poharaju što je preostalo.

Znači, dok je Đukanović garant za NATO nije važno kakva je priroda vlasti u Crnoj Gori i kako se ovdje živi. To što smo hibridni režim, što se gušimo u korupciji i kriminalu, što smo osiromašili, što sa EU pregovaramo najduže u istoriji zbog nespremnosti da se reformiše sistem – ostavlja se po strani, bitno je da vođa drži ispravan strateški kurs.

Ako ova zemlja može da opstane jedino kao autokratija, pod nečijom čvrstom rukom, onda neka je nema. Zašto je održavati na silu.

Čas je, dakle, kucnuo. I mada su mnogi sljedbenici mislili da je vječan, gotovo je. Sad je samo važno da se tranzicija izvrši mirno, da Crna Gora postane zemlja svih njenih građana. Dosta je bilo odmazda i sukoba.

Autorka je predsjednica Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore