Piše: Ivan Urkov | Poskok
Čekali smo dva dana da vidimo hoće li Sarajevo reagovati.
Nije.
Dobro, javio se poneki stranački portir, ispalio redovni rafal o napadu na državu, evropskom putu i mračnim silama koje se spremaju podijeliti Bosnu. To se ondje radi automatski, kao što se na željezničkoj stanici objavljuje kašnjenje voza. Ali ozbiljne rasprave nije bilo.
A Dragan Čović i Milorad Dodik u Mostaru nisu rekli samo da OHR treba zatvoriti.
Nego da treba staviti izvan snage sve odluke koje su donosili visoki predstavnici.
To nije bila samo izjava nego politička bomba. Na nju smo dobili tišinu. Koja grmi. Kada sarajevski mediji ovakvu izjavu tretiraju kao da je pukla guma na službenoj „škodi“ Bakirove Sebije, onda znaš da je đavo došao po svoje. Po OHR.
Čović je zatim isto ponovio nekoliko dana poslije, ovaj put bez Dodika pored sebe: OHR mora nestati i ugasiti se. Dakle, nije ga ponijela atmosfera mostarskog ručka, kako to pojašnjava tetak Zdenko, nije previše ozbiljno shvatio domaćina i nije riječ o jednoj od onih izjava koje političar ujutro povuče, popodne pojasni, a naveče optuži novinare da su ga krivo citirali.
Zahtjev je postavljen.
OHR treba otići, ali s njim moraju otići i njegovi dekreti.
Tu počinje država BiH.
Sarajevo bi prihvatilo odlazak OHR-a pod uslovom da OHR zapravo ostane. Da se zatvori kancelariju, spakuje namještaj i ugasi telefon, ali da svi njegovi zakoni, ustavni amandmani, lapsusi, smjene, zabrane i političke konstrukcije ostanu ugrađeni u sistem kao Mojsijeve ploče.
Dakle, da ode kolonijalni upravnik, ali da kolonijalni vonj ostane.
To bi se onda zvalo suverenitet.
U Bosni i Hercegovini ionako se svaka politička anomalija nakon dovoljno vremena proglasi tradicijom. Pa bi neko tako, da kolonijalno ostane tradicija.
Ono što je bilo privremeno postane vječno, ono što je bilo nametnuto postane domaće, a ono što je bilo protuustavno dobije seminar, budžetsku stavku i službeni automobil.
Problem je što postoji odluka Ustavnog suda u predmetu „Ljubić“.
Sud je utvrdio da Dom naroda Federacije nije dom kantona nego dom konstitutivnih naroda. Ustavni sud države BiH. Ta odluka bila je prvi vijesnik suvereniteta. U zemlji u kojoj se suverenitet izgovarao kao grešna riječ.
Odluka ukratko znači da izaslanike jednog naroda ne bi trebalo da proizvodi politička volja Bošnjaka, koliko god se taj postupak u sarajevskim salonima nazivao građanskom demokratijom.
Dom građana već postoji. Zove se Predstavnički dom.
Dom naroda ima drugu svrhu. Znam, šokantno je kad institucija radi ono što joj piše u imenu.
Odluka „Ljubić“ nije automatski ukinula sve zakone koje su ranije donosili parlamenti sastavljeni prema OHR-ovim pravilima, iako je morala.
Ali je otvorila pitanje koje niko ne želi postaviti jer bi odgovor mogao biti neugodan.
Ako su domovi naroda formirani prema OHR pravilima koja nisu osiguravala legitimno predstavljanje naroda, šta je s vladama koje su preko takvih domova izabrane?
Šta je sa zakonima koje su takve vlade predlagale?
Šta je s institucijama koje su takvi parlamenti osnivali?
Jesu li svi ti zakoni automatski ništavni?
Dolaze li zbog toga pod političko i ustavnopravno pitanje? Naravno da dolaze.
I ko će to pitanje riješiti?
Parlamenti ponovno formirani prema OHR-ovim dekretima? Ili parlamenti sastavljeni prema Ustavu Bosne i Hercegovine?
Tu se nalazi cijeli apsurd ideje da OHR može otići, a da njegov sistem ostane. To je kao da se ukloni virus, ali se njegove mutacije proglase zdravim tkivom.
OHR ne živi samo u zgradi i kancelariji visokog predstavnika. Živi u stotinama odluka, zabrana, amandmana i konstrukcija koje domaći parlamenti nikad nisu slobodno donijeli.
Zato nije dovoljno ugasiti svjetlo u OHR-u.
Treba pregledati sve što je OHR nametnuo. Ono što je korisno domaći parlamenti mogu ponovno usvojiti.
Ono što je popravljivo mogu promijeniti.
Ono što je protivno Ustavu moraju ukinuti.
Dužni su to prema nama. Građanima BiH. Narodima koji jesmo građani BiH. Malo je građana BiH koji ujedno nisu i dio nekog naroda u BiH.
Jedino tako država postaje vlasnik vlastitog pravnog poretka.
Sve drugo je politički trik: proglasiti kraj protektorata, a zadržati njegove rezultate.
Dodik i Čović nisu dva naroda. Političari inače vole govoriti kao da narod nose u unutarnjem džepu s maramicom i stranačkom iskaznicom.
Ali nisu ni dva slučajna prolaznika.
Oni predstavljaju političku volju, parlamentarne klubove i institucionalne mehanizme dvaju od triju konstitutivnih naroda. Kada obojica kažu da je djelovanje OHR-a bilo katastrofalno i da njegove odluke treba ukloniti, onda se to ne može riješiti jednom dosjetkom o rušiteljima države.
Dva od tri politička stuba sistema govore da žele ustavnu Bosnu i Hercegovinu.
Teško ih je zbog toga optužiti da ruše Ustav. Blentavo bi to bilo.
Zato je Sarajevo šutjelo. Jer je svjesno da Zaštitnik Kaosa ima odbrojano vrijeme. Da su mu dani odbrojani. Da zli Očuh, koji je pucao u dogovor zvan Dejton, više ne može donositi namete.
Prije nekoliko godina reakcija bi stigla istog dana. Oglasio bi se OHR, američka ambasada, tri akademika, pet udruženja i najmanje sedam analitičara koji već dvadeset godina objašnjavaju kako je svaki zahtjev Hrvata ili Srba zapravo ruski plan.
Sada je nastala tišina.
Promijenile su se međunarodne okolnosti.
Vašington više nije spreman vječno finansirati evropske protektorate i glumiti staratelja narodima koji su već odavno punoljetni, samo se prema nama ponašaju kao prema razredu koji je ostao bez profesora.
Neko je shvatio: Ako dođe do novog sukoba u BiH to neće biti ustanak naroda protiv naroda nego ustanak naroda protiv OHR-a. Trtica je proradila. Spašavaju se zadnje dlačice na obrazima.
Promijenilo se još nešto.
Politička moć u budućoj BiH sve će se više seliti u kancelarije šefova stranaka.
Zapravo, ona je već tamo.
Predsjedništvo BiH uglavnom proizvodi svađe i protokolarne fotografije. Savjet ministara upravlja OHR-ovim kvaziaparatom. Parlament potvrđuje ili blokira ono što je prethodno dogovoreno negdje drugdje. Službeni list objavljuje trkeljanja OHR-a kao zakone. I svi glumimo da je to država.
Ozbiljne reforme neće se dogovarati na sjednicama, nego između čelnika stranaka koje kontrolišu domove naroda i parlamentarne većine.
To nije posebno lijepo, ali je stvarno. I tako je samo zato jer je OHR građanima oteo pravo na predstavničku demokratiju, na sistem koji odgovara biračima.
Dejtonska BiH i nije zamišljena kao skandinavski seminar participativne demokratije, nego kao sistem ravnoteže triju političkih volja. OHR je godinama glumio četvrtu volju, samo što je jedini imao pravo mijenjati pravila usred utakmice.
Ako se ta četvrta volja povuče, ostaju tri domaće.
One će se morati dogovarati ili se država neće moći održati. Svjesni su toga i Bošnjaci, koji evo nakon pet vijekova vanjske tiranije i okupacija ovih ili onih, konačno biraju riječi kad se obraćaju komšijama. Nismo više dušmani. Sad smo drage Komšića. Dodik nije više kabadahija iz Laktaša. Sad je Milorad. Imenom ga zovu. Čović više nije zlostavljač bošnjačkih logoraša nego gospodin Čović.
Vidiš kako se može kad se suočiš s realnošću.
Zato pitanje više nije hoće li OHR otići. OHR mafija definitivno odlazi.
Pitanje je hoće li s njim otići i njegovo izvanredno stanje.
Ako ostanu svi njegovi dekreti, onda OHR nije otišao. Samo je prešao u pravni oblik, kao kakav politički duh koji više nema kancelariju, ali i dalje zaključava vrata.
Bosna i Hercegovina može krenuti dalje samo ako se vrati vlastitom Ustavu i ako domaće, legitimno formirane institucije pregledaju cijelu ostavštinu međunarodne uprave.
U suprotnom ćemo dobiti državu iz koje je visoki predstavnik fizički otišao, ali je ostao njezin najvažniji zakonodavac.
A to nije suverenitet.
To je protektorat na daljinsko upravljanje.
Zato je ova izjava ne samo politička bomba. Ona je istorijska. I ono što je još važnije rečena je fajterski i frajerski. U lice tiranima. Dok su još tu. Dok mogu odgovoriti.
Samo ne stižu. Pakuju se.
U glavama im je nešto ko Zvonimir P. Frka. Onaj debil iz Plenkovićeve vlade koji tvrdi da to što je rekao nije rekao, a ako je i rekao nije on to tako rekao. A pitanje je je li i mislio. Otprilike, slično stanje svijesti trenutno je u OHR mislima. Pakovanje, jarane…
