U vidljivom strahu od izbora, Elmedin Konaković traži posljednju slamku spasa i pronalazi je tamo gdje mu jedino i preostaje – u opoziciji Republike Srpske, istakao je za Srnu politikolog i diplomata Marko Milisav.
Autorski tekst Marka Milisava za Srnu prenosimo u cijelosti:
Konaković je posljednjih dana baš angažovan na misiji spasavanja opozicije Republike Srpske, to jeste misiji protiv SNSD-a.
Nakon što mu se bager, kojim je mislio zgrnuti SNSD, zaglavio u blatu neostvarenih snova, a gumica kojom je prijetio da će ga izbrisati ostala u pernici, prvi diplomata BiH odlučio je da promijeni taktiku.
U svom posljednjem pokušaju da pomogne opoziciji Republike Srpske, Konaković ide po medijima i objašnjava kako su SNSD i Milorad Dodik tobože „amerikanizovani“ i kako su pokvarili odnose sa Rusijom.
Teza koja se raspada brže nego njegova partija. Da nije tužno, bilo bi smiješno – a ovako je samo patetično.
Činjenice su neumoljive. Milorad Dodik se sa Vladimirom Putinom sastao više puta nego što su ga Konaković i opozicija zajedno vidjeli na TV-u. Upravo je SNSD i Milorad Dodik spriječio da se BiH pridruži sankcijama protiv Rusije. Republika Srpska i Ruska Federacija imaju strateško partnerstvo koje se potvrđuje godinama na najvišim nivoima i različitim aspektima.
Istina je i da su se odnosi sa Sjedinjenim Državama, sa administracijom američkog predsjednika Donalda Trampa, enormno popravili. Ali to nije kontradikcija, to je diplomatija. Konakovićev čaršijski um Soukbunara ne može da pojmi da jedno ne isključuje drugo, jer je cijeli politički život proveo birajući kojem će se gazdi niže nakloniti.
Kako će neko ko, prema sopstvenom priznanju, „veže konja gdje mu aga kaže“ razumjeti da jaki, poput Trumpa ili Putina, poštuju snagu, karakter, kičmu i principijelnost? Sluganstvo i puzanje imaju svoju publiku, ali ne među onima koji odlučuju, nego samo među liberalnim birokratama kojima se oni godinama klanjaju.
Zato ga je i iznenadila promjena u Americi. Zato ga je potresao odlazak pojedinih diplomata koje je bespogovorno slušao. A najviše ga je uzdrmala diplomatska ofanziva Republike Srpske. Tu više nije bilo floskula i priče koja može sakriti realnost.
Sada, u vidljivom strahu od izbora, Konaković traži posljednju slamku spasa. Pronalazi je tamo gdje mu jedino i preostaje, u opoziciji Republike Srpske.
Tu dolazimo do suštine. Konaković otvoreno priželjkuje da zajedno sa opozicijom ukloni Milorada Dodika i SNSD i nastavi projekat centralizacije i prenosa nadležnosti. Oni, s druge strane, vide u njemu partnera u pokušaju da se dokopaju vlasti koju sami ne mogu osvojiti.
U tom zajedničkom cilju jedni drugima pomažu, međusobno se podržavaju, ponavljaju iste fraze, istu priču i istu nadu. Nadu da će nekako uspjeti da izbace SNSD kao posljednji štit Republike Srpske.
Ovakva jeftina manipulacija ne prolazi. Srpski narod je pametniji od toga. Previše puta je gledao iste scenarije da bi ponovo povjerovao u istu predstavu.
Opozicija Republike Srpske i Konaković zaslužuju jedni druge. U toj simbiozi političke slabosti, tom zagrljaju očajnih, ima nečeg gotovo poetskog – jedni bez drugih ne mogu, a zajedno mogu još manje.
