Tadić: Devet

12
Foto: RTRS

Piše: Ognjen Tadić za banjaluka.net

U Ustavu BiH stoji: „Ustavni sud Bosne i Hercegovine će imati 9 članova“ (čl. VI/1).

Otkuda devet sudija?

U dnevničkoj memoaristici Nikole Koljevića, bivšeg potpredsjednika Republike Srpske i učesnika dejtonskih pregovora, objavljenoj 2008. g. pod naslovom Stvaranje Republike Srpske, a u vidu bilješke napisane 13. novembra 1995. g. u Dejtonu, stoji: „Ustavni sud čine četiri strana pravnika, jedan Srbin, jedan Hrvat i jedan Musliman. Znači, stranci će opet biti u većini. Ako nije opet ‘ukopacija’ – što bi rekao Kočićev David – onda je u najmanju ruku reč o protektoratu…“ (Knjiga 2, str. 362). Kada se vidi šta se sve radilo sa Ustavnim sudom BiH može se zaključiti da bi bilo bolje da kreatori Dejtonskog mirovnog sporazuma nisu uvažili primjedbe strana potpisnica i da su ostali pri strukturi 4-1-1-1. Bar bi se znalo ko upravlja i u svakom slučaju bilo bi manje novih svađa i sukoba između konstitutivnih naroda i entiteta. Prihvatajući izmjenu sastava i strukturu 3-4-2 kreatori Dejtonskog mirovnog sporazuma licemjerno su poslali poruku da se predstavnici entiteta uvijek mogu dogovoriti i jedinstveno glasati, pa i tada kada imaju prilliku da preglasaju strance, a zapravo su stvorili matricu po kojoj uvijek zavađaju domaće sudije, a onda strane sudije učestvuju u preglasavanju zajedno sa sudijama iz najmanje jednog konstitutivnog naroda (u pravilu Bošnjaka), perući ruke tvrdnjom da strane sudije nisu same po sebi većina i da su domaće sudije same sebi grešne za sve.

Iskonski grijeh Ustavnog suda BiH

Od svih grijehova Ustavnog suda BiH najteži je njegov iskonski grijeh – protivustavni Poslovnik Ustavnog suda BiH (sada Pravila). U Ustavu BiH stoje sljedeće odredbe:”Sud će usvojiti sopstvena pravila većinom svih članova” (čl. VI/2.b); ”Ustavni sud će podržati ovaj Ustav” (čl. VI/3); ”Sastav: Bosna i Hercegovina će se sastojati od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske” (čl. I/3); ”Podsjećajući na osnovne principe dogovorene u Ženevi 08. 09. 1995. godine i Njujorku 26. 09. 1995. godine” (Preambula)… U Daljnjim dogovorenim osnovnim načelima (Njujork, 26. 09. 1995. godine), a na koja se Ustav BiH poziva i koja u svom sadržaju navodi, predviđeno je uspostavljanje zajedničkih organa BiH, pa tako, između ostalog, stoji:“Ustavni sud nadležan odlučivati o svim pitanjima u skladu s Ustavom BiH koji će biti promijenjen i usklađen sa svim dogovorenim osnovnim načelima“ (tač. 6.4.). Umjesto da usvajajući svoj Poslovnik (Pravila) poštuje Ustav BiH, većina u Ustavnom sudu BiH od početka je odlučila da negira njegov dejtonski karakter i da ga svodi na osnove koje je imao Ustavni sud Republike BiH po Ustavu Republike BiH iz 1993. g., a što je suprotno važećem Ustavu BiH i u njemu potvrđenim principima iz Daljnjih dogovorenih osnovnih načela (Njujork, 26. 09. 1995. g.). Tako su se u Poslovniku (sada Pravilima) redale odredbe koje derogiraju ustavnu i dejtonsku reprezentativnost u Ustavnom sudu BiH. Vijećem pet sudija i Velikim vijećem isključivane su strane sudije, iako dok su u sudu moraju biti reprezentovane! Bivšim čl. 39. Pravila vršena je redukcija reprezentativnosti sudija iz entiteta, a da bi njegovim ukidanjem tokom 2023. g. ta reprezentativnost bila potpuno i ukinuta. Sve je to protivustavno! Jedino u šta se nisu usudili da diraju je većina od pet sudija potrebnih za donošenje odluka, jer znaju da bi to bilo konačno delegitimisanje i samih odluka Ustavnog suda BiH, a nakon što je prethodno u potpunosti delegitimisan i sam sud negiranjem njegovog obaveznog sastava od devet sudija. Većina u Ustavnom sudu time je potpuno prekršila čak i načelo koje je sama za sebe skrojila i uvrstila u Pravila Ustavnog suda BiH (tog načela nema u Ustavu BiH?!), a koje glasi:“…Ustavni sud Bosne i Hercegovine nije dio ni zakonodavne, ni izvršne, ni redovne sudske vlasti, nego je Ustavom Bosne i Hercegovine pozicioniran kao posebna samostalna i nezavisna vlast koja, na osnovu tog Ustava, djeluje kao korektivni faktor za ostala tri segmenta vlasti” (Preambula Pravila). Danas je potpuno jasno da je od samozvanog “korektivnog faktora” zapravo postao faktor kome je hitno potrebna korekcija! U prošlosti i sadašnjosti postoje svega dvije zemlje koje se po složenosti unutrašnje strukture mogu porediti sa BiH. Jedna je bivša – Austrougarska po nagodbi iz 1867. g. (KundK), a jedna je savremena – Kraljevina Belgija. Sve druge zemlje su neuporedive, pa je i nastojanje da se tehnikama komparativnog prava primijeni nešto od iskustava drugih zemalja zapravo gubljenje vremena i stvaranje novih i nepotrebnih otvorenih pitanja.

KundK sudište

Austrougarska nagodba nastala je nakon više političkih kriza i oružanih sukoba zbog neprihvatljivog odnosa dva najveća naroda u monarhiji. Definisala je složenu državu koja se referiše na Pragmatičnu sankciju iz 1713. g. i primarno uređuje odnose sastavnica monarhije (danas bismo rekli dva entiteta Austrougarske). Tada nije bilo ustavnih sudova, ali su za potrebe rješavanja spornih pitanja predvidjeli sastavljanje “sudišta” po vrlo striktnim pravilima o reprezentativnosti u složenoj državi. U Zakonskom članku XII. 1867. od 28. jula 1867. tako stoji (tekst iz hrvatskog izvornika):“Za razpravljanje takove i na taj način zaključene obtužbe sastavit će se sudište ovako: svako povierenstvo predlaže, istina ne iz svoje sredine, već iz neodvisnih, pravu vještih gradjanah onih zemaljah, koje zastupa, po 24 člana; i svako povierenstvo vlastno je iz predložena po drugom povierenstvu 24 člana zabaciti dvanaestoricu, bez da bi razloge kakove za to naznačiti moralo. Obtuženici imati će takodjer pravo zahtievati izbrisanje 12 članovah, ali to zajedno, u cielom i tako učiniti moraju, da u broju preostalih članovah broj odabranih sudijah svakoga povierenstva jednak bude. Preostavši na taj način članovi biti će sudije parnice” (paragraf 51.). Dakle, ne samo da se vodilo računa o tome da svi učesnici postupka mogu određivati sastav sudišta, utičući čak i na prijedloge drugih aktera, nego se bez punih dvanaest članova sudišta koji ravnomjerno dolaze iz Austrije i Mađarske, nije moglo ni raditi. Dakle, strukturna reprezentativnost kao predulov za vršenje nadležnosti bila je načelo, kao i u postojećem Ustavu BiH. Prvim Ustavom Austrije (1920.) Republika Austrija dobila je i prvi Ustavni sud na svijetu. Austrija nije više bila složena država, pa je i njen Ustavni sud uporediv sa ustavnim sudovima današnjih prostih država. Međutim, svijest o tome koliko je značajna reprezentativnost u Ustavnom sudu došla je do izražaja 30-ih godina. To se posebno vidjelo u toku ozbiljne političke krize 1933. godine. O tim događajima detaljno pišu M. Holubek i U. Wagrandl u svom radu “Model za svijet: Austrijski ustavni sud slavi 100” objavljenom povodom stogodišnjice tog suda u ICL Journal 2023. g. U tom radu stoji sljedeće:“Koristeći svoja vanredna ovlašćenja, vlada je promijenila unutrašnju organizaciju Suda. Uvedeno je novo pravilo prema kojem se članovi Suda mogu sastajati samo ako su sva mjesta popunjena” (degruyter.com/document/doi/10.1515/icl-2023-0029/html), a što je u praksi zapravo značilo ne samo da su izabrane sve sudije, nego i da je kvorum potpun – 100%. To zakašnjelo rješenje nažalost nije pomoglo da se Austrija izvuče iz političke krize i ubrzo potom završila je u nacističkim kandžama. Prije svega zbog toga što je rješenje došlo kasno!

Dva predsjednika Ustavnog suda

I Belgija i BiH su složene države. Neka rješenja su bolja u Belgiji, a neka u BiH. Ipak, sva rješenja su posljedica realnih specifičnosti. Zato navode u nastavku treba shvatiti samo kao ilustraciju različitih mogućih rješenja. Ustavni sud Belgije ima dvanaest (12) sudija od kojih šest mora govoriti francuski jezik i šest nizozemski jezik, a jedan od tih sudija mora govoriti i njemački jezik (kod nas pojedini o nacionalnoj reprezantivnosti govore kao o anti-EU jeresi?!). Posljednjim izmjenama propisa ustanovljeno je i pravilo da mora postojati minimalna zastupljenost manje zastupljenog pola (znači bez dovoljno žena ili muškaraca sud ne može raditi). U Belgiji, evropskoj kraljevini koja je članica EU i NATO, moguće je nešto što vjerovatno u BiH koja u svemu zaostaje za Belgijom niko ne bi ni pomislio da prihvati – Ustavni sud Belgije ima dva predsjednika! “Sudije Ustavnog suda koje govore nizozemski i francuske sudije biraju predsjednika iz svojih jezičkih grupa koji govore nizozemski i francuski” (čl. 33. Organskog zakona o Ustavnom sudu Kraljevine Belgije iz 1989. g.). Tako su u trenutku pisanja ovog teksta predsjednici Ustavnog suda Kraljevine Belgije Luc Lavrysen (NL) i Pierre Nihoul (FR) (const-court.be/en/court/presentation/organization). Odluke Ustavnog suda Belgije donose se većinom glasova, ali na sjednicama mora biti jednak broj sudija iz obje jezičke grupe – francuskog i nizozemskog jezika (čl. 55. Organskog zakona), što govori o pozitivnoj svijesti o značaju reprezentativnosti konstituenata koja postoji u jednoj EU i NATO zemlji, tačnije sjedištu i EU I NATO. Ali eto, naši “stručnjaci” bolje od Belgijanaca znaju kako treba?!

Kako dalje?

Na posljednjem sastanku političkih stranaka koje čine većinu na nivou vlast BiH dogovoreno je da će do aprila biti donesen zakon o izboru domaćih umjesto stranih sudija. Za Ustavni sud BiH postoji samo jedan odgovoran, ozbiljan i trajan model: već definisana reprezentativnost, čuvanje mira i izgradnja suverentiteta u BiH zamjenom stranih sudija domaćim sudijama, a što je i uslov EU. Postoje svi ustavni uslovi za to. Alternativa je nefunkcionisanje Ustavnog suda BiH koji bez devet sudija ne može da vrši ustavne nadležnosti. Oni koji su do sada zloupotrebljavali Ustavni sud BiH moraju biti svjesni da je to vrijeme prošlo i da suštinskih efekata od toga više nema. Pokušaj da pitanje Ustavnog suda BiH sada nastave zloupotrebljavati za obračune između SDA i Trojke zapravo samo govori o tome koliko nisko vrednuju Ustavni sud BiH i koliko su spremni da ga ponize. Uostalom, da nije tako ne bismo se svi zajedno ni nalazili tu gdje jesmo kada su u pitanju problemi u vezi sa funkcionisanjem Ustavnog suda BiH.