Piše: Rajko Vasić
Haso: Šta misliš, imamo l’ državu?
Huso: Jašta, ba, da imamo, kako nemamo.
Haso: Kako znaš?
Huso: Pa, kaže Bećirović.
Haso: To je isto ko ono što je pisalo kredom na tarabi. Samo što Bećirović nije napiso.
Huso: Bećirović ne zna pisat.
Dobro, Bećirović. Al’ što ne zna Konaković, to da vidiš. Pa Slaven. Pa Ramo. Pa Termin. Pa Sabina…
Onaj, neki junak, nudi se da Deklaraciju Sabora Hrvatske otprinta na toalet-papiru.
Ljudi koji nikad nisu imali naciju, nisu imali jezik, nisu imali državu, sve znaju o naciji, jeziku i državi. I o iljadu drugih stvari.
Cijeli Sarajevski politički krug (SPK), politički i intelektualno, sada je na nivou Balonačelnika Banjaluke.
SPK je u opštoj glavenoj konfuziji, koja se povećava sa smanjenjem moći i instalacije OHR-a i visokog predstavnika. Što veoma uspješno adira nedostatak američkog ambasadora, ali tipa onog Karfija.
Država omogućuje i ukom i neukom obrazovanje ili poimanje nacije i politike. Pošto nema države, politika je svedena na sokak, a nacija na odžu.
To je svakodnevno nepodnošljivo.
Ujutro Bećirović govori, Hrvatskoj, o suverenitetu BiH, a poslije podne neko saopštava da OHR mora ostati radi očuvanja suvereniteta BiH.
Govoriti, danas, iz Sarajeva, o „suverenosti“, o „državi“, o Bosni i Hercegovini, o „agresiji Srba na BiH“, o „genoicidnoj tvorevini“… jednako je kao i govoriti o Zemlji kao ravnoj ploči. Za to teba imati poseban um. U stvari, ne treba um uopšte.
Ti ljudi, koji nisu nikad imali naciju, jezik i državu, ne mogu, naravski, imati sposobnost egzistencije sa drugim nacijama. Mislim, druge nacije i nisu za tu suegzistenciju, ali su primorane međunarodnim sporazumom.
Taj sporazum, Dejtonski sporazum, postoji donekle i odnekle. Sada je u fazi nekle.
Zato Haso i Huso iz Sarajevskog političkog kruga neprestano pričaju o „suverenitetu“, o „državi“…
