Piše: Vojislav Savić za ATV
Spržena i kiše žedna zemlja, i poslednji trzaji ljeta koji se postepeno prekidaju olujama koje dolaze onako cukićevski, iznenada i bez najave. Lalić je pisao da je „čovjek nikada samlji nego krajem jula“, ali julska samoća i avgustovska samoća nisu iste. Krajem jula svega je previše, „ljeto je pedalj do zenita“, a krajem avgusta dolazi ono od čega većina cijeli život gleda kako da pobjegne – a to je neminovna i nemilosrdna promjena.
Teški točkovi univerzuma se kotrljaju i vrijeme je da se uključi sepia efekat i da se aleje i parkovi presvuku u žuto i smeđe. Praznik za koji sam sentimentalno vezan jer sam odrastao u gradu koji ga praznuje kao dan opštine – a to je Preobraženje – mi je sa vremenom postao jedan od omiljenih dana u godini. Ovaj pravoslavni praznik je i u savršenoj harmoniji sa prirodom, kako narod kaže „promijeni se i voda i gora“, pa bi nas babe i mame upozoravale da poslije Preobraženja nema kupanja u vodi jer – ne valja se. Makar vani bilo 50 stepeni celzijusa. Ne valja se i tačka i to je neko mudriji od nas rekao.
Za razliku od Lalićevog jula koji je bogat, izdašan, koji daje svima i svakome, pa se i čovjek ponaša raskalašno, uzima i troši i što ima i što nema, kraj avgusta već najavljuje dolazak zrele jeseni. Dani postaju kraći, noći postanu hladnije, a oblaci utrostruče svoje patrole po nebu. Negdje sam pročitao da je kraj avgusta kao nedelja pred školu. Uvijek imaš osjećaj da si nešto mogao uraditi bolje, da si korisnije mogao iskoristiti dan. A ovako, od sutra sve po starom, rano ustajanje i povratak u rutinu. A rutina je najveći neprijatelj promjene, koja je neophodna i nama lično koliko i prirodi.
Donijeti odluku, nepokolebljivo odlučiti da će nešto biti, da ćeš nešto uraditi, je doslovno najteža stvar na svijetu. Često ih donosimo olako, pa se olako i iznevjerimo, a iz tog razočaranja se vraćamo nazad u svoj oklop od rutine i svakodnevnice, kao kornjača. Zato treba biti oprezan sa odlukama. Ne poteži mač ako ga ne misliš upotrijebiti.
U jesen se preko brda nekako prevali i njeno veličanstvo melanholija, stanje neobjašnjive i neuhvatljive tuge za nečim što je prošlo i ne može biti vraćeno, niti se ikada može ponoviti. To je opasna voda koju treba izbjegavati. Jer iz te vode se promjena ne može napraviti, samo vječno ruminiranje i hvatanje sopstvenog repa.
Bio sam na sahrani. Preminula je poznanica i prijateljica koju je cijeli grad poznavao, ali posebno dio koji se bavi medijima, politikom, glumom i javnim životom. Otišla je, kao i te cukićevske ljetne kiše, iznenada i bez najave. Sahrana je okupila previše ljudi koji su komunicirali pogledima i suzama jer u takvim trenucima riječi nemaju mnogo koristi. Kroz koridore tih pogleda suznih očiju mogli su se pročitati stihovi Džona Dona:
„Nijedan čovjek nije ostrvo, sam po sebi cjelina
svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje
smrt ma kog čovjeka smanjuje mene
jer ja sam obuhvaćen Čovječanstvom
i zato nikad ne pitaj za kim zvona zvone:
ona zvone za tobom“
Svi smo mi pomalo umrli sa njom, ali ona nije, i ne može dok god ima ljudi koji je pamte i vole, koji će čuvati uspomenu o njoj i svemu onome što im je predstavljala u životu.
Iako najviše pate oni koji su bili najbliži osobi koja je preminula, sa njom je ipak otišlo i pregršt uspomena, misli, emocija koje je imala i prema ostalim ljudima, i zato zvona zvone za svakim od nas, pojedinačno, da sa se preispitamo i presložimo stvari u životu, da organizujemo prioritete u skladu sa svojom unutrašnjom strukturom. Šta nam je nametnuto, šta smo sami ponijeli a ne treba nam, šta držimo predugo i nećemo da pustimo iako ruke krvare od konopaca, za sve to treba snage. Zato su odluke teške. Zato promjene izgledaju nemoguće.
Miholjsko ljeto su izmislili ovi što im teško pada dolazak jeseni i povratak u rutinu, preuzimanje odgovornosti za život, za obaveze, pa su nekako navukli da jedan dio ljeta traje do Miholjdana, ne bi li ga ukrali od jeseni. Ako si dovoljno deluzivan tebi je ljeto čitavu godinu, ne trebaju ti formalna opravdanja. Međutim, jesen dolazi, kao i ljeto prije toga, a poslije nje i zima i proljeće, i sve se tako beskrajno smjenjuje i okreće, a na tom vasionskom proputovanju ne moraš prespavati svaku stanicu.
