Vasić: Smrad Komšića i miris Ćorkana šire se Bosnom i Hercegovinom

530
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

Piše: Rajko Vasić

Šta povezuje Komšića, Džaferovića i Stanivukovića? Politički analfabetizam. Što znači da nije važno koliko godina imaš u gujici i u glavi, da bi bio politički analfabet. Sve ostalo su nijanse.

Čovjek koji ima hrabrosti da predstavlja Hrvate za kojeg su glasali muslimani, mnogo je neljudskija varijanta od srpskog poturice.

Balo koji ima hrabrsoti da se sa srednjom školom kandiduje za gradonačenika najvećeg srpskog grada, bez ičega iza sebe, odaje znake suicidnosti cijelog jednog naroda.

Komšić ima iza sebe muslimanske glasove. Oni su validni, ali su bezvrijedni. Nu. Njegova snaga se širi Bosnom i Hercegovinom.

To što je on pokušao da ponizi Lavrova i Rusiju, objektivna je činjenica koja se tiče cijelog ovog prostora između Srbije i Hrvatske.

Stanivuković ima iza sebe glasove. Što je, takođe, validno. Ali je bezvrijedno. Nu. Činjenica o njegovom izboru, sada se prostire cijelom Banjalukom. I treba pregurati četiri godine stajanja i nazatka.

Sreća će biti da ne bude više. Jer, Komšić Hrvatima, već, jede dvanaest godina.

To svekoliko snižavanje kriterijuma, nije prisutno samo u politici. Ono je svuda. Svaki pojedinac, pod lažnom demokratijom i još lažnijim medijima, učestvuje u tome. Uzdiže sebe, snižava druge.

Ta spirala neodgovornosti, počne neodgovornim davanjem glasa. A potom se izabrani neodgovorno ponaša, jer oni koji su mu dali glasove, ne mogu mu ništa. To, dalje, indukuje njihovu novu neodgovornost.

Pojedinci, mase, birači, glasači, krivi su za to. Njihova podsvijest, puna voajerstva, nihilizma i nebrige, pojavljuje se svijestnom porukom: Kad ja mogu bez kvalifikativa, može i on, kad ja kupim fakultet i diplomu, šta će njemu, kad se ja ne držim vrijednosti, što bi se držao on, kad ja ne napredujem, normalno, uz ljestve, zašto da to tražim od njega, kad vlast nije moja, šta me briga čija je.

Kolektivitet, srpski narod, i jedinka, koji se ne mogu oduprijeti penjanju bez ljestava, apsolutnom odsustvu kriterijuma, jednokratnom nihilizmu, kao prividu važnosti, slobode i demokratije, mora nestati.

Ako bude imao sreće, uvijek će biti rob, nikad samostalan.

Bježaće od samostalnosti, ko Đavo od krsta.