Vršilac dužnosti direktora Kancelarije za međunarodnu saradnju Republike Srpske Ana Trišić Babić istakla je da nije problem kada se čovjek plaši teškog razgovora, već da problem nastaje kada traži funkciju na kojoj više nema pravo da od nje pobjegne, i da je, možda, upravo to najjednostavnija anatomija političke slabosti.
U kolumni za Medijski sistem Republike Srpske – SRNA, Trišić Babić je ukazala da predsjednik Republike nije ceremonijalna nagrada za lijepu biografiju, već mjesto na kojem čovjek prima udarce koje nije očekivao, razgovara sa ljudima koje nije birao, preuzima odgovornost koju ne može prenijeti na drugoga i ponekad u nekoliko sati donosi odluke čije će posljedice trajati godinama.
– Možda je zato pogrešno cijelu priču svesti na pitanje: „Zašto Branko Blanuša neće na televizijski duel?“. Mnogo važnije pitanje glasi: Šta njegovo ponašanje govori o načinu na koji donosi odluke kada se nađe pod pritiskom – ocijenila je Trišić Babić u kolumni koju Medijski sistem Republike Srpske – SRNA prenosi u cijelosti:
Gotovo je nevjerovatno da se u trećoj deceniji 21. vijeka, u izbornoj trci u kojoj građani praktično biraju između dva kandidata za predsjednika Republike, uopšte mora raspravljati o tome da li će se oni međusobno suočiti pred televizijskim kamerama.
Debata nije privilegija kandidata. Nije ni televizijski spektakl. Ona je jedan od najjednostavnijih testova demokratske politike: stavite dvojicu ljudi koji traže istu funkciju za isti sto, postavite im ista pitanja i pustite građane da vide kako razmišljaju kada nema pripremljenog govora, kako reaguju na argument protivnika i koliko poznaju posao za koji traže povjerenje.
Branko Blanuša taj test ne želi.
Još neobičnije djeluje obrazloženje – kandidat za predsjednika Republike Srpske ne može da izdvoji vrijeme za televizijsku debatu zato što ima ranije dogovorene obaveze i razgovore sa građanima.
To bi možda zvučalo uvjerljivo da televizijska debata nije upravo razgovor sa građanima, samo sa neuporedivo većim brojem njih istovremeno.
Ako njegove objave na društvenim mrežama zaista pokazuju da pojedinačne terenske aktivnosti prati nekoliko desetina ili stotinu ljudi, kontrast je politički očigledan: odbija se mogućnost da kandidata istovremeno čuje potencijalno ogromna televizijska publika da bi se sačuvali događaji daleko manjeg dometa. Ali problem je dublji od jednog termina u kalendaru.
Slabost kao obrazac
Način na koji je Blanuša došao do kandidature zbog toga postaje relevantan.
Dokumentovano je da je u procesu kandidovanja glasao protiv sopstvene kandidature i predlagao druge ljude i to više nije politička anegdota. U kombinaciji sa izbjegavanjem neposrednog televizijskog sučeljavanja otvara legitimno pitanje odlučnosti.
Ne mora čovjek željeti funkciju da bi je dobro obavljao. Ali kandidat za predsjednika mora makar ostavljati utisak da kontroliše sopstvene političke odluke.
Kod Blanuše se, umjesto toga, stvara neobična slika: stranka ga kandiduje dok on predlaže druge; kada postane kandidat, izbjegava direktno suočavanje; kada treba objasniti zašto, poziva se na druge obaveze.
U politici postoji ogromna razlika između skromnosti i neodlučnosti. Prva može biti vrlina. Druga na mjestu predsjednika može postati ozbiljan problem.
Predsjednik nije funkcija za mirna vremena
Tu ova priča prestaje da bude pitanje televizije i postaje pitanje geopolitike.
Republika Srpska nije politička zajednica smještena u udobnom i predvidivom okruženju. Njena politika odvija se između Brisela, Vašingtona, Moskve, Tel Aviva i sve važnijih globalnih centara moći.
Predsjednik Republike može se naći pod pritiskom stranih diplomata, međunarodnih institucija, unutrašnjih političkih protivnika i događaja koje nije birao. Tamo nema mogućnosti da se neprijatan razgovor izbriše iz kalendara.
Predsjedniku će preko puta sjediti ljudi koji nisu njegovi politički prijatelji. Neki će imati zahtjeve koji su neprihvatljivi. Neki će prijetiti političkim ili ekonomskim posljedicama. Sa nekima će morati da razgovara upravo onda kada bi najradije ustao od stola.
Tada su potrebni hladnokrvnost, brzina, samopouzdanje, poznavanje činjenica, sposobnost improvizacije, pregovaračka inteligencija i osjećaj kada treba reći „ne“, a kada napraviti kompromis kojim se čuva ono najvažnije.
Predsjednik male političke zajednice u svijetu velikih sila, štaviše, mora biti još sposobniji pregovarač od predsjednika velike države. Velika sila ponekad može sebi dozvoliti lošu procjenu. Mali je često plaćaju istorijom.
Šta bi bilo kada bi preko puta sjedio mnogo iskusniji međunarodni pregovarač iza kojeg stoji velika država?
Zato je televizijski duel zanimljiv kao svojevrsna politička laboratorija. Ako kandidat ne želi da sjedne preko puta Save Minića, potpuno je racionalno pitati kako bi izgledao kada preko puta njega ne bi sjedio domaći protivkandidat nego mnogo iskusniji međunarodni pregovarač iza kojeg stoji velika država. Kako bi reagovao kada bi zahtjev stigao iz Vašingtona? Kako kada bi pritisak došao iz Brisela?
Kako bi istovremeno čuvao odnos sa Rusijom, razgovarao sa Amerikancima, održavao evropske kanale, razumio promjene u globalnom odnosu snaga i znao kada treba otvoriti vrata prema drugim centrima moći?
Spoljna politika malih naroda nije takmičenje u velikim riječima. Ona je umjetnost opstanka. Za nju nije dovoljan čovjek koji zna šta misli. Potreban je čovjek sposoban da ono što misli odbrani pred nekim ko misli potpuno suprotno.
RTRS je ovdje više od televizije
Postoji još jedna dimenzija. RTRS nije privatni studio koji je pozvao dvojicu političara radi gledanosti. To je javni servis Republike Srpske, institucija koju finansiraju njeni građani i jedna od institucija nastalih zajedno sa Republikom Srpskom.
Kandidat ima puno pravo da kritikuje RTRS. Može smatrati njegovu uređivačku politiku nepravednom. Može kritikovati novinare, emisije ili rukovodstvo. Ali, upravo tada postoji najjednostavniji odgovor: doći.
Doći pred kamere javnog servisa koji kritikuješ, pogledati protivnika u oči i reći šta misliš. To je politička snaga. Odsustvo je samo odsustvo.
Anatomija slabosti
Možda je zato pogrešno čitavu priču svesti na pitanje: „Zašto Branko Blanuša neće na televizijski duel?“. Mnogo važnije pitanje glasi: Šta njegovo ponašanje govori o načinu na koji donosi odluke kada se nađe pod pritiskom?
Jer predsjednik Republike nije ceremonijalna nagrada za lijepu biografiju. To je mjesto na kojem čovjek prima udarce koje nije očekivao, razgovara sa ljudima koje nije birao, preuzima odgovornost koju ne može prenijeti na drugoga i ponekad u nekoliko sati donosi odluke čije će posljedice trajati godinama.
Predsjednik ne mora uvijek biti najglasniji čovjek u prostoriji. Naprotiv. Ali mora biti čovjek koji će u prostoriju ući.
I možda je upravo to najjednostavnija anatomija političke slabosti: nije problem kada se čovjek plaši teškog razgovora, problem nastaje kada traži funkciju na kojoj više nema pravo da od nje pobjegne.
