Andrić, hroničar vremena čije riječi ne blijede

7
Foto: nshronika.rs

Ivo Andrić, velikan pisane riječi, preminuo je na današnji dan 1975. godine u Beogradu. Njegova djela ostala su kao trajni pečat, zapisi čija vrijednost ne blijedi, a njegove riječi nastavljaju se prenositi i 46 godina nakon što je napustio ovaj svijet.

U matici rođenih Crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku stoji da je 9. oktobra 1892. godine rođen Ivan, sin Antuna i Katarine Andrić. Budući veliki pisac i hroničar vremena na svijet je sticajem okolnosti došao u malom mjestu Dolac, nedaleko od Travnika, dok mu je majka bila u gostima kod rodbine.

Andrićevi roditelji bili su Sarajlije – bez oca je ostao kad su mu bile dvije godine, a majka je, suočavajući se s besparicom, bila primorana da jedinca da na čuvanje muževljevoj sestri Ani i njenom mužu Ivanu Matkovšiku u Višegrad. Bio je to grad koji će više nego ijedno drugo mjesto obilježiti Ivino stvaralaštvo.

Gledajući svakodnevno vitke stubove mosta na Drini, Andrić je završio osnovnu školu, a potom se vratio kod majke u Sarajevo, gdje je 1903. godine upisao Veliku gimnaziju.

Za vrijeme gimnazijskih dana počeo je pisati poeziju i 1911. godine u časopisu Bosanska vila objavio prvu pjesmu „U sumrak“. U tom periodu bio je pobornik integralnog jugoslovenstva i pripadnik pokreta Mlada Bosna, ali i strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od Austrougarske monarhije.

Dobijanjem stipendije hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Napredak, Ivo je 1912. započeo studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. U gradu na Savi pomalo je učio, a pomalo posjećivao salone družeći se sa zagrebačkom inteligencijom.

Naredne godine prešao je u Beč, gdje je slušao predavanja iz istorije, filozofije i književnosti. Pošto mu nije prijala tamošnja klima, bio je primoran da zatraži pomoć od svog gimnazijskog profesora i dobrotvora Tugomira Alaupovića, pa je naredne godine prešao na Filozofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakovu.

Na Vidovdan, 28. juna 1914. godine, poslije vijesti o Sarajevskom atentatu, Andrić je spakovao studentske kofere i napustio Krakov. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, uhapsila ga je austrijska policija i odvela prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu, u kojoj je, kao politički zatvorenik, ostao do marta 1915. godine.

Po izlasku iz zatvora obolio je od upale pluća, zbog čega je otišao na liječenje u zagrebačku Bolnicu milosrdnih sestara, gdje se aktivno uključio u pripreme prvog broja časopisa Književni jug. Istovremeno, pažljivo je dovršio knjigu stihova u prozi koja je pod nazivom „Ex Ponto“ objavljena u Zagrebu 1918. godine. Tu je dočekao slom Austrougarske monarhije, a potom ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Nezadovoljan zbog atmosfere koja je vladala u Hrvatskoj, Andrić je opet zatražio pomoć Alaupovića i već početkom oktobra 1919. godine počeo je da radi kao činovnik u Ministarstvu vjera u Beogradu. Sudeći prema pismima koja je slao prijateljima, Beograd ga je srdačno prihvatio i intenzivno je učestvovao u književnom životu prestonice, družeći se s Milošem Crnjanskim, Stanislavom Vinaverom, Simom Pandurovićem, Sibetom Miličićem i drugim piscima koji su se okupljali u kafani Moskva“

Već početkom 1920. godine Andrić je započeo uspješnu diplomatsku karijeru postavljenjem u Poslanstvu pri Vatikanu. Kao veoma nadaren, sposoban i svestran, ubrzo je postavljen za vicekonzula u Gracu, a budući da nije završio fakultet zaprijećeno mu je otkazom u Ministarstvu spoljnih poslova. U jesen 1923. godine upisao je Filozofski fakultet u Gracu, a već u junu sljedeće godine tamo je odbranio doktorsku tezu „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“. Time je stekao pravo da se vrati u diplomatsku službu, a pojavila se i njegova prva zbirka priča u izdanju Srpske književne zadruge. Nedugo poslije poslovnog uspjeha suočio se s ogromnim gubitkom, kad je krajem 1925. godine saznao da je preminula njegova voljena majka.

Protivteža porodične tragedije bio je napredak u profesiji – primljen je za člana Srpske akademije nauka i umjetnosti, a postavljen je i za vicekonzula Generalnog konzulata Kraljevine Jugoslavije u Marselju. Potom je karijeru nastavio u Konzulatu u Parizu, zatim je otišao u Brisel, pa u Ženevu. U Beogradu 1932. godine objavljena je i njegova druga knjiga pripovjedaka kod Srpske književne zadruge u kojoj su, pored priča ranije objavljenih u časopisima, prvi put u cjelini štampana „Anikina vremena“. U martu 1933. godine vratio se u Beograd kao savjetnik u Ministarstvu inostranih poslova.

U Beogradu je u kontinuitetu proveo četiri godine, tokom kojih je živio u hotelu intenzivno pišući i objavljujući pripovijetke „Olujaci“, esej „Razgovor s Gojom“, jedan od svojih značajnijih književno-istorijskih tekstova „Njegoš kao tragični junak kosovske misli“ i djelo „Jelena, žena koje nema“, a njegova diplomatska karijera tokom 1939. godine doživjela je vrhunac.

Postavljen je za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Dan poslije bombardovanja Beograda u Drugom svjetskom ratu, 7. aprila, on je s osobljem Poslanstva napustio Berlin i izabrao povratak u okupirani Beograd, a prethodno je odbio ponudu njemačkih vlasti da ide u bezbjednu Švajcarsku. Po dolasku u voljeni Beograd je penzionisan, ali odbio je da prima penziju. Živio je povučeno u Prizrenskoj ulici, a u tišini iznajmljene sobe pisao je prvo „Travničku hroniku“. Krajem 1944. godine okončao je i roman „Na Drini ćupriju“. Oba djela objavio je u Beogradu nekoliko mjeseci po završetku rata.

Prve poslijeratne godine postao je predsjednik Saveza književnika Jugoslavije, a u narednom periodu vrlo aktivno bavio se javnim poslovima, držao je predavanja, govorio na javnim skupovima, a kao član različitih delegacija često je putovao. Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije, a tad je štampano i njegovo djelo „Prokleta avlija“.

Vijest da je dobio Nobelovu nagradu za književnost 26. oktobra 1961. godine saopštili su mu novinari koji su ga sačekali na ulici ispred stana kad se vraćao iz uobičajene šetnje Kalemegdanom. Tom prilikom kamere su zabilježile trenutak kad je s Milicom Babić, prvom srpskom školovanom kostimografkinjom, koju je u tajnosti volio dvije decenije, prvi put nazdravio. U raskošnoj kraljevski plavoj balskoj haljini sa crnom mašnom u srebrnoj kosi, Milica mu je bila pratnja kad je kročio u svečanu salu Švedske kraljevske akademije u Stokholmu, gdje je održala ceremonija uručenja nagrade 10. decembra 1961. godine, a u momentima kad je kralj Gustav predavao nagradu zasvirala je sevdalinka „Kad ja pođoh na Bentbašu“.

Javnosti nije poznato kad su se Ivo i Milica zapravo upoznali, ali se to najvjerovatnije desilo prije nego što je čuveni pisac i tadašnji ambasador u Berlinu dao njenom suprugu Nenadu Jovanoviću posao u Ambasadi.

S obzirom na to da je bio neženja, Ivo je Milicu zamolio da bude domaćica na prijemima, a prijatelji su bili od 1939. pa sve do Nenadove smrti. Andrić im je gotovo svakodnevno slao pisma i obraćao im se sa „dragi prijatelji“, a potpisivao ih je kao „Mandarin“, jer je to nadimak koji mu je Milica nadjenula.

Nakon gotovo 20 godina poznanstva, 1957. godine Nenad je preminuo, a pisac nije znao kako da krije naklonost prema Milici. Godinu dana kasnije njih dvoje su se vjenčali, a Andrić je otkrio da je „Jelena, žena koje nema“ zapravo Milica.

Nedugo poslije velikog trijumfa u Stokholmu započela je duga borba s Miličinom bolešću. Do posljednjeg dana on joj se javljao sa svih putovanja oslovljavajući je sa „drago lepo“, a potpisivao s „grli te nežno tvoj Ivo Mandarin“, odajući na taj način bliskost koju su dijelili.

Nakon Miličine smrti, Andrić je društvene aktivnosti sveo na minimum, mnogo je čitao i malo je pisao. Zdravlje ga je polako izdavalo, zbog čega je često boravio u bolnicama i banjama na liječenju, a preminuo je 13. marta 1975. godine. U Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu 24. aprila 1975. godine, nedaleko od groba supruge Milice, položena je urna s njegovim pepelom, napravljena od zemlje donesene iz piščevog bosanskog zavičaja.

Zapisao je veliki Andrić da smrt briše samo nestvarne veličine, a istinske učvršćuje i uzdiže. I istina je – on je hroničar vremena čija djela i riječi nisu izblijedjeli ni 46 godina nakon njegove smrti.

Citati

  • Ljubav se ne može naći tamo gde je nema niti se može sakriti tamo gde je ima.
  • Toliko je bilo stvari u životu kojih smo se bojali. A nije trebalo, trebalo je živeti.
  • Dok god ima mraka, ima i svanuća.
  • Misli dobro pa će dobro i biti.
  • Teško onom koji mora nekog drugog da unizi da bi se on sam izdigao.
  • Što ne boli – to nije život, što ne prolazi – to nije sreća.
  • Ne teče reka nego voda, ne prolazi vreme nego mi.
  • Život je neshvatljivo čudo jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto kao na Drini ćuprija.
  • Ništa ne biva pre nego što treba da bude.
  • Čudno je kako je malo potrebno da budemo srećni i još čudnije kako nam često baš to malo nedostaje.

Najznačajnija djela

  • Ex Ponto (1918)
  • Put Alije Đerzeleza (1920)
  • Most na Žepi (1925)
  • Anikina vremena (1931)
  • Na Drini ćuprija (1945)
  • Gospođica (1945)
  • Travnička hronika (1945)
  • Priča o vezirovom slonu (1948)
  • Prokleta avlija (1954)
  • Jelena, žena koje nema (1963)
  • Omer-paša Latas (objavljen posthumno 1977)