Crkva u doba korone, ili nauka po episkopu bačkom

342
Foto: Petar Marković/RAS Srbija

Piše: Mihajlo Filipović

Na sajtu Eparhije bačke objavljen je 17.05.2020. tekst nadležnog arhijereja kojim se dotični obračunava sa svojim crkvenim neistomišljenicima. Ovo episkopsko saopštenje u vidu omanjeg eseja ubrzo su prenijeli i pojedini crkveni portali. Pored toga što ilustruje kako izgleda i u kojoj mjeri je prisutan idejni pluralizam u crkvi, tekst iznova poziva na neodgovorno ponašanje u uslovima pandemije, a sve to pod firmom hrišćanske revnosti i pobožnosti. Cijela ova problematika mogla bi ostati u granicama internih crkvenih diskusija i polemika, kad ne bi bilo novog poziva na rizično i neodgovorno ponašanje koji dolazi sa visoke crkvene pozicije, i to u uslovima pandemije, kada se najavljuje novi talas širenja zaraze.

Svi ste komunisti

Prije nego što se pozabavimo pričešćem (evharistijom) u doba korone, nije zgoreg reći par riječi o tekstovima ove vrste, kao i njihovom autoru. Naime, preosvećeni episkop Irinej bački ima običaj da, s vremena na vrijeme, objavljuje tekstove, saopštenja ili pak “intervjue” sa pitanjima koja ponekad on sam unaprijed sastavlja, pa ih zatim dostavlja svojim odabranim sagovornicima hvaleći ih kako su mudro smislili pitanja koja mu postavljaju (tako uglavnom izgledaju njegovi intervjui za crkvene medije). Najreprezentativniji tekstovi ovog ezgotičnog žanra jesu polemike u kojima se vladika obračunava sa svojim ideološkim i bogoslovskim (što je za njega jednako) neistomišljenicima.

Polemička saopštenja iz produkcije episkopa Bulovića veoma često su intonirana antikomunistički, svaljujući krivicu za sve nesreće ovog posrnulog društva na titoistički režim i njegove “neokomunističke” nasljednike. Oprobani metod Irinejevog polemisanja jeste lepljenje etikete komuniste svakome ko bi se drznuo da misli drugačije od njega. Ovakav polemički manir, pored populističkog tona i neinventivnosti, pokazuje i tragičnu zarobljenost u jednoj minuloj epohi sa čijim se utvarama on i dalje bori, obračunavajući se valjda tako sa sopstvenim demonima (u antičkom smislu te riječi). Zato je krajnje vrijeme da neko objasni episkopu bačkom da komunizam ovde više odavno ne postoji (osim u njegovom misaonom imaginarijumu), da se bori protiv nepostojećeg, umišljenog neprijatelja, te da njegova pasivna agresija i autoviktimizacija poprimaju patološke razmjere.

Istini za volju, u svom posljednjem tekstu, on ne insistira toliko (kao u svojim dosadašnjim javnim obračunima) na komunistički motivisanoj borbi protiv crkve, koju voli da raskrinkava kod svojih oponenata, već ide korak dalje proglašavajući ih ni manje ni više nego jereticima i bogohulnicima. Lomača samo što nije potpaljena.

Kada je riječ o životu društva (dakle i o funkcionisanju crkve) u doba pandemije smrtonosnog virusa, vladika nam isporučuje čitav elaborat na temu šta crkvu čini crkvom, šta je pričešće u životu vjernika, te kako se vjera u društvenom životu jedino može svjedočiti. Bulovićevi veoma diskutabilni stavovi (ne samo sa stanovišta medicinske, već i teološke struke) o ovim pitanjima, nalažu nesmanjenu učestalost i intenzitet liturgijskih okupljanja koja se, naravno, završavaju masovnim pričešćivanjem. Sve ovo se opravdava vjerovanjem u magijsku moć rituala i liturgijskih sabranja. Ovakav tip mišljenja nije svojstven samo episkopu bačkom, ali on svakako jeste glasnogovornik jedne struje u crkvi, čija se tvrdokorna načela pokazuju kao, najblaže rečeno, rizična po život religioznog stanovništva, ali i društva u cjelini.

Ono što ovakav misaoni sklop čini posebno problematičnim jeste nedopustiva redukcija cjelokupne hrišćanske vjere, istorije i kulture na čin pričešća, skandalozno svođenje života crkve, duhovnosti i etičkih načela inspirisanih Hristovim zavjetima na samo jedan ritualni momenat, obred evharistije protumačen potpuno magijski. Škola mišljenja oličena u ovakvoj logici navodno nastoji da spreči pretvaranje pričešća u samodovoljnu kultnu praksu. Međutim, uprkos takvom deklarativnom nastojanju, kao rezultat se ispostavlja upravo to što se želi izbeći: na djelu imamo idolatriju i apsolutizaciju evharistije, koja se zbiva na uštrb svega ostalog što čini sadržaj hrišćanskog svetonazora. Izolovanjem i apstrahovanjem evharistije od cjelokupnog konteksta hrišćanske vjere, kulture, etike i duhovnosti, veoma brzo se dolazi do ritualizovanja vjere, sabijanja hrišćanstva u uske okvire obreda i uzdizanja ceremonijalne pobožnosti kao jedine validne. Finalni rezultat takve ‘logike’ jeste upravo apsolutizacija kultne prakse koja apsorbuje sav ostali život crkve bez ostatka. O posljedičnom marginalizovanju i suspenziji etike, koja je zamijenjena bogoslužbenom estetikom, ne treba ni trošiti mnogo riječi.

Svoje kvazibogoslovske stavove o imperativu pričešćivanja u doba pandemije Bulović obrazlaže anegdotama, legendama i neprovjerenim pričama sumnjive vjerodostojnosti. Da li je to primjer naučne odgovornosti i ozbiljne teologije? Jedan od bisera Irinejevog teksta predstavlja i njegovo epohalno otkriće da je pravilno reći “ložica” umesto “kašičica”, dragocjeno saznanje bez kojeg, kako nam se u tekstu sugeriše, nije moguće uzrastanje u vjeri i bogoslovlju. Divinizacija crkvenih predmeta ovdje već otvoreno prelazi u idolatriju.

Metaforika kao dogma

Takođe veoma prosvetljuje njegov zaključak kako su se tokom istorije sveštena lica razboljevala ne od pričešća, nego od boleština koje nikako nisu mogli pokupiti u crkvi.

Bilo bi zanimljivo pratiti mehanizam tj. misaonu inerciju po kojoj se metaforički izrazi (bez kojih je bogoslovsko stvaralaštvo neizbežno) poput “lijeka besmrtnosti” ili Isusovog ustanovljenja evharistije, kod Bulovića pretvaraju u dogmatske formule.

Ukoliko bi trebalo odrediti pravo mjesto liturgije i evharistije u životu crkve, valjalo bi pogledati koliki dio Jevanđelja čine vjerski propisi, obredna uputstva, ritualna pedanterija, liturgijski traktati… a koliko mjesta zauzimaju Isusove pouke o spremnosti na žrtvu za drugoga i parabole o međuljudskim odnosima koji jedini predstavljaju pravi test i provjeru vjere u Boga, otkrivajućeg u ličnosti bližnjeg. Ovo prvo je potpuno odsutno, jer je Hristos upravo oslobađao ljude od tereta kultnih praksi i ritualnih propisa (što je i skupo platio), dok je ovo drugo apsolutno dominantno u najvećem dijelu novozavjetnih tekstova.

S obzirom na Irinejevu naviku stavljanja sebi oreola neprikosnovenog bogoslovskog autoriteta i stručnjaka u oblasti prirodnih nauka, bilo bi korisno saznati kojom se naučnom ili bogoslovskom metodologijom služio episkop bački prilikom izvođenja ovakvih briljantnih, naučno potkrepljenih i bogoslovski utemeljenih zaključaka. Očigledno je da za vladiku bačkog nauka i teologija vrijede samo ukoliko opravdavaju njegova više nego dubiozna, opskurna gledišta. Ukoliko se činjenice i zdrav razum ne poklapaju sa njegovim bogomudrim smatranjima, utoliko gore po činjenice i zdrav razum. Pseudoteologija irinejevskog stila “stavlja Boga u džep” te olako njime manipuliše, koristeći ga za svoje mračne ciljeve i potrebe.

Pošto u stvarnosti (s kojom vladika ima sve manje kontakta) naučna, pa i teološka istraživanja i dostignuća funkcionišu malo drugačije od toga kako je on zamislio i kako bi želio, jedino što mu preostaje jeste da pravi, blago rečeno, nategnute “bogoslovske” konstrukcije koje nailaze na plodno tle jedino u ovdašnjoj zaparloženoj crkvenoj sredini koja se davi u paganizmu. Rijetki glasovi razuma u crkvi, koji u vanrednim okolnostima pozivaju na pažljivost i odgovornost prema drugima, bivaju stigmatizovani i kažnjavani.

Poseban kuriozitet njegovog razračunavanja sa oponentima je diskvalifikovanje ovih kao liberala koji naginju protestantizmu. Međutim, i ovdje se pokazuje da ona misaona matrica koju (misli da) kritikuje kod svojih neistomišljenika, zapravo jeste njegov sopstveni stil bogoslovstvovanja. Naime, u poznatom maniru neoprotestantskih fundamentalista čija se sva teologija svodi na ‘bombardovanje’ biblijskim citatima, Bulović na identičan način iz Svetog pisma i crkvenog predanja izvlači one navode koji jedino istrgnuti iz konteksta cjelokupne hrišćanske vjere i teologije mogu dovesti do zaključaka kakve preporučuje njegovo akrobatsko, tačnije cirkusantsko umovanje. Kao što teološki metod neoprotestantskih propovednika jeste citatomanija, tako Irinejev repertoar i program jeste svojevrsna kultomanija, potpuno neutemeljena u predanju crkve. Mentalitet je isti, nezavisno od konfesionalnog predznaka.

Stvari postaju još zabavnije kada vladika počne da se poziva na naučne autoritete. Među ‘naučnicima’ koje navodi u prilog svojih teza, Irinej Bulović se oslanja na uvide jednog od najpoznatijih svjetskih adventista (subotara) i kreacionista, Arijela Rota. Knjiga “Postanje: povezivanje nauke i Biblije” Arijela Rota na koju Bulović referira, izdanje je jedne veoma kredibilne naučne ustanove po imenu “Centar za prirodnjačke studije” čiji je osnivač i direktor notorni Miroljub Petrović, TV zvezda, stand-up komičar i propagator kreacionizma!

Nemamo ništa protiv Irinejevih simpatija prema adventizmu i kreacionizmu, problem nastaje jedino kada te svoje bogoslovske afinitete prikazuje kao bedem pravoslavlja. Naime, kreacionizam ne samo da u naučnim krugovima ne može uživati status naučne teorije, već ni u ozbiljnoj akademskoj pravoslavnoj teologiji to učenje niko ne uzima u obzir. Episkop bački bi mogao da se obavesti da nijedna pomesna pravoslavna crkva nije usvojila kreacionističke nalaze i zaključke o problemu biblijskog opisa stvaranja svijeta. Kreacionizam zapravo nije ništa: niti je naučna teorija, niti predstavlja ozbiljno teološko tumačenje Biblije. To je hibridno učenje koje bezuspešno nastoji da napravi most između religije i nauke, ali u stvari samo nalazi pristalice među onima koji ne poznaju dobro ni nauku, ni hrišćansku teologiju. Tragikomičnost Bulovićevog diskursa, ogleda se, između ostalog, u tome što optužujući svoje oponente da naginju protestantizmu, on sam bezrezervno prihvata i promoviše postulate radikalnog neoprotestantizma!

Episkop Bulović, inače jedini fiksni član Svetog arhijerejskog Sinoda, siva eminencija, te doživotni portparol SPC čiji se politički uticaj prije može objasniti servilnošću prema svakoj vlasti (osobito novoradikalskoj), nego teološkim i pastoralnim kompetencijama, već decenijama sebe nametljivo predstavlja kao vrsnog pravoslavnog teologa i velikog eruditu. Takav automarketing, nažalost, nailazi na plodno tle u dijelu crkvene, ali i šire javnosti, neupućene u detaljnija pitanja hrišćanske vjere i kulture. Koliko ta vrsta (samo)vrednovanja ima rezona, najbolje govori činjenica da jedini iole ozbiljan teološki rad koji krasi Bulovićevu intelektualnu biografiju jeste njegov doktorat koji je napisan prije više od 40 godina! Osim njegove upitne bogoslovske karijere, mnogo veći problem predstavlja njegova autoritarna ličnost kojoj se sve mora podređivati kako u pitanjima vjerskog učenja, tako i u pitanjima crkvene politike. O tome ilustrativno govore posljednji slučajevi njegovog kadriranja na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu, brutalno narušavajući time autonomiju Univerziteta u Beogradu. Njegov lik i djelo jasan su dokaz da ideja papizma (u smislu vrhovne, neupitne vlasti u pitanjima vjere i crkvene organizacije) nije svojina samo Katoličke crkve, već da i te kako ima uporište i u Pravoslavnoj crkvi, iako se u doktrini pravoslavlja to odlučno negira.

Nepogrešiva persona

Cijela ova vašarska predstava, dekorisana crkvenim folklorom koju priređuje vladika Irinej, mogla bi se opisati ovakvim bilansom: Polazeći od premise da u stvarima vjere razumsko vođenje ne može biti najpouzdanije, dolazi se do konačnog rezultata potpune suspenzije bilo čega što ima veze sa razumom, makar i u tragovima. (Ali nije li po vjeri i razum od Boga?) Polazeći od ispravne pretpostavke da se u religiji mora sačuvati prostor za iracionalno, laganim skokom se dolazi do apsolutne intronizacije svega iracionalnog.

Bulović, dakle, u starom dobrom totalitarističkom maniru poistovećuje cjelokupnu teologiju i predanje crkve sa svojom nepogrešivom, gordom personom, dok sve one koji se usuđuju da drugačije postave stvari, da problematizuju neke aspekte pučke religioznosti, daosvetle neka pitanja vjere iz različitih uglova, te se usude da se ne slože sa njegovim interpretacijama tradicije, proglašava za otpadnike, jeretike, ateiste i bogoborce. On je jedini ovlašćeni bogomdani tumač bogoslovskog predanja crkve. Svi ostali koji bi željeli nešto da prozbore na tu temu, jedino mogu blagoizvoleti da se slože sa njim. Osnovna bogoslovska deviza vladike Bulovića glasi: “Predanje, to sam ja!”

Besmislice episkopa bačkog o navodnom progonu crkve ne treba ni komentarisati. Liturgije o uskršnjim praznicima direktno su se prenosile na TV-u, a nigde nije saopšteno da je ijedna osoba kažnjena jer je išla u crkvu. Ljudi su dolazili na bogosluženja uprkos jasnoj zabrani okupljanja. Dakle, država je i te kako izašla u susret crkvi i hirovima njenih fundamentalističkih vođa, tolerišući visokorizična okupljanja usred pandemije! U takvim okolnostima imali smo trojicu zaraženih episkopa, od kojih je jedan, nažalost, preminuo. Da li bi Bulovićeva propoved bila ista da je njega pogodio virus? To se teško moglo desiti jer je on poštovao mjere samoizolacije, dok je svima drugima savetovao da krše mjere zaštite i zabrane okupljanja, a sve to u ime ljudskih prava i slobode vjeroispovesti. Čovjek koji nikada nijednom riječju nije reagovao na brutalno kršenje ljudskih prava u bilo kojem segmentu društva, sada ustaje kao veliki dušebrižnik i zaštitnik slobode.

Sve ovo ne treba da iznenađuje u društvu u kojem se smrtonosni virus isključuje na dugme, shodno potrebama režima i njegovog opstanka brzinskim organizovanjem izbora. Istaknuti predstavnici struke, poput dr Nestorovića, koji gotovo svakodnevno zbijaju šale i dosetke u vezi sa zdravstvenim i medicinskim pitanjima, svoj pandan imaju u crkvenim ličnostima poput episkopa bačkog koji na sličan način predstavljaju crkvenu struku. U ovoj drugoj oblasti, kako nas podučava episkop Irinej i njegova teologija, takođe sve radi “na dugme”, pa tako Bog i njegova blagodat “silaze liftom”. Sve što treba uraditi je primeniti ovaj automatizam na liturgijski život crkve, i sve ostalo će savršeno funkcionisati.