Piše: Rajko Vasić
Dabome da nikada nije bio u pitanju Dejtonskih sporazum već je bila u pitanju Republika Srpska. Kao što nikada nije bio u pitanju Vijetnam, već teritorija uz SSSR. Kao što nije u pitanju Ukrajina već teritorija za napad na Rusiju.
Zapad će svoje zlo uvijek dobro da zamaskira. A dobro nikad neće otkriti, jer ga nema.
OHR je ranije počeo da pada. Dio njihovog pada, pada međunarodne zajednice, koja ne postoji, jeste i imenovanje nekog Šmita za visokog predstavnika, od strane PIK-a, a ne u Savjetu bezbjednosti UN.
Sada se „pikovac“ Šmit povukao. Tako se povukao i Pauel na Staljingradu. Predao se. Volio bih da se i Šmit predao, pa da na Kastelu, u Banjaluci, na dnu kamene izbe, provodi doživotni zatvor, a ekskurzije dolaze i, kroz rešetkice, bacaju mu gumene bombone.
Nu.
Neonacistički teritorijalisti, i domaći unitaristi, neće se predati ni odstupiti.
Naša nesreća je veća nego vijetnamska. Jedni te napadaju, a drugi, unitaristi muslimanskog Sarajeva, čekaju da te poklope.
U pozadini bitke, u jednom šumarku, oblizuju se izrodi iz srpske izdajničke promuslimanske opozicije.
Bitke i ofanzive nastaviće se drugim sredstvima. Samo, malo, ćemo pričekati za lansiranje novog problema, pošto su neustavno uklonili predsjednika Republike Srpske. Sada, umjesto Dodika, moraju naći novu zvučnu metu, razlog i opravdanje.
Raspon „drugih sredstava“ veliki je – od graničnog prelaza u Gradišci do blokada projekata u Republici Srpskoj.
To im neće donijeti pobjedu, ali će Srpskoj donijeti izvjesne žrtve i odnijeti vrijeme.
Moramo biti spremni za dugu bitku Srpske.
