Stipe Mesić, bivši hrvatski predsjednik i saradnik Franje Tuđmana, ističe da je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj izvršen genocid na Srbima i da samo slijepac to može negirati.
– Nepominjanje Holokausta i genocida nad Srbima ne smeta samo onima koji promovišu neoustašku politiku. Organizovano je nekoliko koncentracionih logora, poubijana su cijela sela, očišćeni cijeli prostori. I kad doglavnik ustaškog pokreta Mile Budak iznese politički dekret: „trećinu pobiti, trećinu raseliti, trećinu prekrstiti“, ako to nije genocid – onda ne znam šta je – ističe Mesić u intervjuu „Novostima“, samostalnom srpskom nedjeljniku u Hrvatskoj.
Mesić navodi da mladi moraju znati „strašnu istinu koja se dogodila u Jasenovcu kako se nikad više takvo ljudsko zlo ne bi dogodilo“.
– Mladi moraju znati da u NDH nije postojao samo jedan koncentracioni logor Jasenovac, nego je postojalo i Jadovno, koji čak nije bio logor okružen žicom, već čisto gubilište, postojali su dječoji logor Sisak, Jastrebarsko, logor Danica, Stara Gradiška – napominje Mesić.
Prema njgovoj ocjeni, „u Jasenovcu, ispred Kamenog cvijeta, u toj zlokobnoj i mučnoj tišini, mora se znati, mora se glasno izreći koja je to ideološka orijentacija današnje (hrvatske) države“.
– Jesu li ustaše ipak bili dobri momci? Ili ipak nisu? Koji su narodi i zašto stradali u Jasenovcu? Službeni govori u Jasenovcu bili bi odraz naše kulture sjećanja, suočavanja nas sa samima sobom, našeg civilizacijskog puta – smatra Mesić.
On ukazuje na pojavu neoustaštva u Hrvatskoj „kada se mladi ne libe da splitskim ulicama koračaju dozivajući Hitlerovih saveznike sa ‘ajmo, ustaše’ ili u Imotskom glasno, masovno uzvikuju ustaški pozdrav“.
– Moramo priznati da su neoustaške pojave u društvu otišle izvan svih kontrola. I ne znam dokle će to ići – upozorava Mesić.
Bivši hrvatski predsjenik u dva mandata i predsjednik Hrvatskog sabora tokom sukoba devedesetih, objašnjava da su i njemački logori bila gubilišta, ali da se nije umiralo na isti način.
– U Aušvicu je bilo industrijsko ubijanje ljudi, a u Jasenovcu najbrutalniji način ubijanja – maljevima, noževima. Iznad koncentracionog logora u Jasenovcu pisalo je: „red, rad i stega“ i ljudi su mislili da će tu raditi, zaista su se nadali da će biti spašeni, jer su ubijani i po svojim selima, po dolasku, na putu do Jasenovca – naglašava Mesić.
Pokušaji izjednačavanja i dovođenja u bliski kontekst Blajburga i Jasenovca, te pravljenja Blajburga „najvećom tragedijom hrvatskog naroda“ je, smatra Mesić, „čista, besramna revizija“.
– Blajburg je bio samo kapitulacija kvislinške vojske koja je bila na strani fašizma s najvećim opterećenjima brutalnih, ratnih, ustaških zločina koje ljudski um teško može pojmiti – zaključuje Mesić.
