Piše: Rajko Vasić
Srbi neće nikada shvatiti, ali uvijek treba reći.
Srbi su opkoljeni nacizmom. Danas. A, to nije od juče.
Oni tamo, idu tragom Mehmeda Fatiha Osvajača, njuše kud je prolazio i slave ga. I njegov put.
Oni onamo idu u Knin da slave oslobađanje Hrvatske iz koje su protjerali Srbe. A Knin je uvijek bio hrvatski. Bilo je u njemu, doduše, četrnaest Srba za koje nikad nije ustanovljeno otkud tu.
A dolje. Što južnije, to šiptarskije.
Što gorije, to crnogorskije.
Bugari dođu ko melem.
Možemo nestanak Srba iz Hrvatske zvati i pogrom, i bježanija, i izgon, i izdaja, i etničko čišćenje, i suvi genocid… možemo koristiti i zvanično znakovlje Hrvatske. U policijsko-redarstvenoj akciji dobili prekršajne kazne, odlaska sa svoje zemlje.
Ali to ostaje čisti nacizam kojeg su, kao oblik, rijetko primjenjivali i njemački nacisti u Drugom svjetskom ratu.
To je tertitorijalistički nacizam kojeg su Hrvati uspješno izveli. Pošto nisu uspjeli pomoću Jasenovca.
Pokušali su, sa svojim starim feslijama, da izvedu i u BiH. Prema Srbima. Pa se okrenulo prema Hrvatima.
Srbi Srbije, i sama Srbija, mada je danas teško definisati šta je Srbija, mirno su gledali na sve te događaje. I danas mirno gledaju na njih. A, što je najgore, mirno gledaju i na njihov nastavak. Sve što se danas događa Srbiji – od pristupnih klastera, do najezdi sa juga, i Vojvodina Republike sa sjevera… samo je nastavak teritorijalističkog nacizma prema Srbima i srpskom zijemlju. Prema Srbiji.
Nu.
Srbija spava, kao Krležin Kumrovec.
Da nije Republike Srpske, koja danas upražnjava Dan žalosti zbog nacističkog izgona Srba iz Hrvatske, ne bi postojali samo Crnogorci. Postojali bi i Crnosrbci.
Crni Srbi mirno gledaju najezde krvoločnih nacista sa svih strana.
