Besjeda episkopa diseldorfskog i njemačkog Grigorija na donatorskom skupu „Obnovimo hram – obnovimo Mostar“:
Vaša Svetosti,
vaša Preosveštenstva,
draga braćo i sestre,
dame i gospodo,
dragi prijatelji,
U ovoj posebnoj prilici želio bih da vam govorim o jednom za ovaj grad, ali i za mene lično važnom simbolu koji me podsjeća na jedan od najtemeljnijih aspekata Hristovog učenja: na mir. Taj simbol je rijeka. Vjerujem da se pitate šta to rijeka ima zajedničko s mirom? U čemu je njena simbolika? Kao što svi znate, rijeka uvijek teče između dvije obale i uzrok je njihove razdvojenosti i suprotstavljenosti, ali istovremeno je ona i neraskidiva veza između tih obala.
Kada god razmišljam o simbolici rijeke, sjetim se našeg Mostara i Neretve. Sjetim se i čudesno lijepog mosta, koji povezuje dvije obale, jer da bismo povezali dvije obale, potrebno je da napravimo most, da izgradimo brod, ili da napravimo skelu, inače će obale ostati zauvijek razdvojene. Ove mostarske – na istočnu i zapadnu. I koliko god most bio moćan i snažan, postoji neprestana opasnost da se ta spona između dvije obale prekine. Dakle, kada posmatramo rijeku, mi, u stvari, polako shvatamo koliko je teško graditi mir.
Ovaj simbol uvijek će me podsjećati na Mostar, prije svega na crkvu i hram koji je bio izgrađen da kao neka lađa povezuje desnu i lijevu obalu. I kao što s lađom u turbulentnim vremenima biva, i Mostar je bio potapan i uništavan.
Kada sam devedesetih godina prošlog vijeka prvi put došao na potpuno razrušene temelje crkve, zajedno s našim tadašnjim patrijarhom Pavlom i vladikom Atanasijem, za koje možemo reći da su zaista blaženog spomena, osjećao sam apsolutnu nemoć da bilo šta promijenim. Ubrzo nakon toga postao sam episkop zahumsko-hercegovački, u svojoj 31. godini, nakon rata, mlad i nedovoljno iskusan za sve prepreke koje su me čekale, u vrijeme kada novca za obnovu razrušenog nisu imali ni država ni pojedinci. Osjećao sam se u tom trenutku potpuno bespomoćno i nisam nazirao način da ovaj brod ponovo sagradim.
Međutim, nakon kratkog vremena prihvatio sam jedan moto koji je počeo da me osnažuje, a on je glasio: „Čemu hram ako ne donosi mir, čemu lađa ako ne povezuje dvije obale?”. Tada sam posjetio muftiju mostarskog, Seid efendiju Smajkića, i preuzvišenog biskupa katoličkog, Ratka Perića, u Mostaru, rekavši im tom prilikom otvoreno da ako nisu spremni da me podrže u tom poduhvatu, ako nisu spremni da podrže mir, ako smatraju da ne treba da izgradimo taj srušeni hram, onda ga nećemo ni graditi tamo gdje nije dobrodošao.
I gle, dogodilo se čudo. Njihov odgovor je glasio: „Bićemo s tobom“. Od tog trenutka ponavljao sam u sebi one svima dobro znane riječi: „Sila Božija se u nemoći projavljuje”. Počeli smo da gradimo hram, a istovremeno da gradimo mir s tadašnjim takođe veoma važnim i dobrim čovjekom, gradonačelnikom Ljubom Bešlićem i s nezaboravnim predsjednikom islamske zajednice, g. Ramizom Jelovcem, ali i sa svim dobrim ljudima grada Mostara. Uključili smo u to, naravno, i vlade iz Banjaluke i Sarajeva, iz Kantona, iz Srbije, ali i drugih država koje su bile spremne da pomognu. Danas, budući da dolazim iz Njemačke, podsjećam vas da nikada ne treba da zaboravimo da je njemačka vlada obnovila staru crkvu u Mostaru, koja je takođe bila srušena. Pomagale su i Turska, Španija i druge zemlje, i to što se mi danas nalazimo na ovom mjestu treba da zahvalimo svima njima.
Oni nedobronamjerni će reći: hram je izgrađen, ali mir nije. Na to im odgovaram: Hram je izgrađen upravo zato da bi služio miru, a služiti miru znači neprestano se boriti za mir. Danas se usuđujem poručiti dragom episkopu i bratu Dimitriju da nikad, ama baš nikada ne zaboravi one riječi da hram nije Božiji hram ukoliko osnovna propovijed u njemu nije zasnovana na onoj važnoj jevanđelskoj rečenici: „Slava na visini Bogu, a na zemlji mir, među ljudima dobra volja“, jer naša prva moltiva na Liturgiji nakon riječi „Blagosloveno carstvo“ glasi u „U miru Gospodu se pomolimo“ i „za mir svega svijeta i za spasenje svih ljudi“.
Dragi prijatelji, dragi donatori, poštovane dame i gospodo, čudesni Antoan de Sent Egziperi je, u svojoj knjizi Tvrđava, napisao: „Ako hoćete da zavadite narod, onda mu bacite bisere, a ako hoćete da pomirite narod, onda mu dajte da gradi hram i da gradi grad“. Vi ste danas, došavši ovdje, pokazali svoje opredjeljenje da gradite mir, jer je upravo takva opredijeljenost neophodna da bi se sagradio hram. Možete svoj novac, svoje srebro, baciti na pločnik da zavadite narod, a možete ga dati tom istom narodu da ga ugradi u hram u kojem će se moliti i koji će molitvom zajedno graditi.
Jedan sveti otac još u petom vijeku zapisao je mudru riječ upućenu darodavcima, dobrotvorima, svima koji su spremni i koji žele da čine milost. Poručio im je sljedeće: Neka se u vašoj ruci vaša drahma (to jest vaš dinar, marka ili evro) oznoji, što je značilo da dobro paze kome će i kako milostinju dati. Ovo je velika mudrost i ona ne znači škrtost, nego, prema onoj Aristotelovoj, označava zlatni put, sredinu između rasipništva i tvrdičluka. Ako je neko ovdje danas došao da bude tvrdica ili rasipnik, promašio je mjesto i adresu.
Dragi prijatelji, ako vjerujete ovim mojim riječima i iskustvu koje nosi u sebi sveto predanje na koje se pozivam, i ako vjerujete iskustvu koje smo stekli zajedno gradeći mir, onda vam predlažem da svoje bisere, svoj novac, uložite u ovaj hram i da kao donatori i investitori samo jedno iz njega čujete – da se u njemu propovijeda mir i da se u njemu moli za mir.
Braćo i sestre, dame i gospodo, hvala vam mnogo na privilegiji da vam se danas obratim. Naročito blagodarim na ukazanom povjerenju tebi, dragi brate i oče Dimitrije, ali i svima vama koji volite naš Mostar, grad na čudesnoj rijeci, u kojem je nebo tako blizu zemlje, grad u kojem je lijepo biti kada je u njemu mir i u kojem je strašno postojati kada je u njemu rat. Zato mi koji smo se trajno opredijelili za mir treba danas tu opredijeljenost da pokažemo svojim djelima.
Vaša Svetosti, mnogo hvala i Vama što se došli u Mostar i svojim prisustvom pružili podršku ovom događaju, ali i samom miru. Daj Bože da se ovo veliko djelo završi i da nikada niko ne kaže „Ja sam ovo izgradio”, nego da zauvijek govorimo: „Mi smo gradili ovaj hram, i gradeći ga, mi smo gradili mir.“ Nije lako graditi hram, nije lako graditi mir, ali teško da ima išta uzvišenije od ova dva poduhvata na Zemlji.
