Krivokapić: Neću ići na Cetinje jer sam premijer koji misli na javni interes

26
Foto: Goran Šurlan/RAS Srbija

Piše: Dr Zdravko Krivokapić, predsjednik Vlade Crne Gore

Neću ići na Cetinje petog septembra. Neću ići, iako sam duboko na Cetinju, u srcu Cetinjskog manastira koji je i moje srce.

Neću ići jer sam premijer koji mora da misli na interes, onaj javni, koji nema veze samo sa srcem, u kategorijama očuvanja mira, iako time, suštinski gubim svoj lični mir.

Jer prije nego što sam premijer, ja sam čovjek i vjernik, od krvi i mesa koje je stvarano na temeljima Cetinjskog manastira, u borbama koje su očuvale budućnost generacija, iz kojih smo iznikli, za današnju Crnu Goru, sa jednim jedinim amanetom prošlosti – da sačuvamo sve što je za nas sačuvao Cetinjski manastir, a to je mir.

Danas, kao čovjek nosim i premijersku dužnost, dužnost prema građanima Crne Gore, i tu dužnost prema njima da kada građani ne idu na ustoličenje svog mitropolita, na ustoličenje ne želim ići ni ja.

Nisam populista i politički manipulator, i, mada mi se to često zamjera, što van ustaljenog političkog protokola slobodnije izjavljujem ono što mislim, rekao sam javno ono što nijedan političar nije, svojom najavom nedolaska na Cetinje želio sam, suštinski, da doprinesem Crkvi, jer politika u ovako svetom danu za jednu vjersku zajednicu, kada skoro svi propagandno i populistički podgrijavaju tenzije, ne smije da traži bilo šta. I ne smije da pronalazi bilo šta.

Ako zaista i istinski vjerujemo, ako tražimo od Crkve, za one vjerujuće, da nas duhovno čuva i mi, ponekad, moramo nju sačuvati od najezde želja za sticanjem političkih ili drugih poena, naročito u trenutku velikih tenzija kada je potrebna velika mudrost, a ne busanje, velika zrelost, a ne politikanstvo, velika odgovornost, a ne propagandna dnevna politika.

Petog septembra, naročito zbog političke igre koju pojedini ustoličenju žele da nametnu, sve politike moraju biti nevidljive, a vidljivi samo Patrijarh i Mitropolit, Mitropolitovo stupanje na tron njegovih i naših prethodnika, da najdostojnije primi ono što je za njega ostavio Mitropolit Amfilohije, u Cetinjskom manastiru, pred ćivotom Svetog Petra Cetinjskog. Takva tajna teško je dokučiva u ovom prolaznom političkom svijetu sklonom da od tajni stvara afere.

Nakon mudre odluke Mitropolije-crnogorsko primorske da ustoličenje obavi sa sveštenstvom i crkvenim velikodostojnicima, kao i narodnim predstavnicima iz crkvenih opština, dakle u užem krugu, suočio sam se sa dilemom da li da budem svojevrsno privilegovan u ovom činu, pa ipak budem u Cetinjskom manastiru.

Ako nas Crkva zove da ostanemo kućama tog dana, ko smo mi da se sami pozivamo i procjenjujemo da ćemo našim prisustvom zaštititi Crkvu više nego što ona sama sebe štiti, i što će je, kao što bi i svaku drugu vjersku zajednicu, zaštititi, u skladu sa Ustavom i zakonima, državni organi Crne Gore.

Ne želim i neću, takođe, da ličim na predsjednika Crne Gore, Mila Đukanovića, koji se evo i danas sakriva iza gradonačelnika Podgorice najavljujući dolazak poslanika na Cetinje. Ne želim i neću poput današnjeg istupa poslanika Duška Markovića da se bavim samo riječima i propagandnim inicijativama, a ne konkretnim djelima, na smirivanju društvenih tenzija. Ne želim i neću, takođe, da budem kao predstavnici Demokratskog fronta, koji, po istoj matrici podgrijavanja tenzija najajvljuju dolazak na Cetinje, istog dana kada to najavljuje i DPS za svoje poslanike. Ne želim i neću da Crna Gora bude dio tih i takvih politikanskih igara, na štetu smirivanja tenzija i mira. Ne želim i neću da se igram ni sa mirom u Crnoj Gori, ni sa zvaničnom odlukom Mitropolije da na ustoličenju bude prisutno samo sveštenstvo i predstavnici crkvenih opština. Ne želim i neću da neodgovorno potpaljujem i dolivam ne bih li bio zbog toga popularniji. Ne želim i neću da politički profitiram jer na to nemam državničko pravo.

Prozivaju me da sam pogazio riječ. To nije pogažena riječ već elementarna državnička odgovornost u skladu sa novonastalim političko-bezbjednosnim izazovima, kao i nakon toga donešenom odlukom Mitropolije. To nije pogažena riječ, već obaveza.

Zbog toga ne dolazim na Cetinje, iako ne postoji mjesto na svijetu na kom bih tog petog septembra prije nego na Cetinju bio, ali ću svoju želju uz molitvu nositi u srcu, i neću time mahati, ali ću svoju želju staviti u drugi plan i tog kao i svakog drugog dana biti potpuno, sa svojim timom, i nadležnim državnim organima posvećen očuvanju reda, stabilnosti i mira.

Neću doći na Cetinje da bi maske pale do kraja, onih koji se javno, navodno, bore za interes Crne Gore ili Crkve, a rade sve da ugroze sa mukom stečen i očuvan mir.

Neka pod svijetlima reflektora tog dana sijaju drugi, jer sva svijetla njihove pozornice poraziće sveta mitra na glavi mitropolita Joanikija, kao svjedočanstvo da će sve proći, a ostaće samo kruna Cetinjskog manastira koju niko nikada nije uspio i neće uspjeti da zaprlja.