Piše: Rajko Vasić
Ogroman je arsenal deregulatora države. Od joge do droge.
Treba obratiti pažnju na:
- Deregulaciju izvršne vlasti;
- Deregulaciju političke scene;
- Deregulaciju sistema vrijednosti.
Sa ovim procesima ne treba miješati obojene revolucije. One mogu da se nastave na slijed svih deregulacija, ali su one kratkoročni procesi sa dugoročnim posljedicama, kao i svaka revolucija, dok su deregulacije dugotrajni i filigranski procesi kojima, ako teku kanalisano, i ne treba obojena revolucija.
Sve deregulatore, kobiva dobronamjerno, nameće Zapad, a tuzemci dobrovoljno i oduševljeno prihvataju.
Ne radi se samo o pokretu duginih kurčeva, o nevladinom sektoru… radi se o devastaciji same vlasti, vlade i uprave.
Izvlašćivanje ministarstava, distribucijom odlučivanja i nadležnosti u agencije, izvlašćivanje pravosuđa… takođe su lepeza deregulacije države.
Na taj način država gubi efikasnost. Njeno odlučivanje je poptuno sputano. Njeno provođenje zakona potpuno je upitno.
Tako dolazimo do krajnjeg cilja. Uspješno deregulisana država ne počiva na zakonima i Ustavu. Ona postaje nemoćna da poštuje vlastite zakone.
Pošto se, paralelno deregulišu Crkva, sila, tržište…
Društvu, naciji, ne ostaju ni neka načela morala, načela vjere, načela obraza.
Treći kolosijek deregulacije jeste politička scena. Političke stranke se indukuju sa strane, forisra se cijepanje i podjela, snižava se izborni prag, angažuju se tajne službe u kreiranju stranaka i političkog mozaika… Što dovodi do toga da vodeće stranke nastanu preko noći, a tako i nestanu.
Politika neke države tako gubi kontinuitet. U takvim uslovima nije moguće formirati nacionalni intereres.
Sve te procese vode zemlje u kojima su jedna ili dvije vodeće stranke, nedodirljive, decenijama i više.
Bitno je da na skoro sve deregulatore, i na samu deregulaciju, veoma malo može da se utiče procedudrama i zakonima odnosne zemlje. Oni imaju oreolske zaštite ljudskih prava i ostalih budibogsnamica. Kadgod se dirne u to, čuju se uzbunska zvona iz američke ambasade.
U Republici Srpskoj imali smo i imamo deregulaciju izvršne vlasti, poništavanjem Dejtonskog sporazum i Ustava, ali i unutrašnjim agencijskih procesima.
Imali smo deregulaciju političke scene gdje je nastalo mnogo sitnih stranaka, a jedna velika stranka uništena, i uz svoju obilnu pomoć.
Imamo deregulaciju vrijednosti. Sve vrijednosti opstanka Srba, ovdje se poništavaju haškom ili sarajčadorskom i zapadnom torturom.
Nasilno razaranje vlasti uporedan je proces sa nestankom Republike Srpske.
Korištena je, već, strit anarhija, korišteni su studentski nemiri (prethodno je formirana mreža studentskih organizacija), u pokušaju, kojima su htjeli da upravljaju strane službe i domaći politički šrot.
Sada se koriste sindikati. Američka ambasada zove sindikalce. To je razlog za ukidanje sindikata.
Sindikati su mogući, kao instrument, samo u ortodoksnom komunizmu ili na mafijaškim teritorijama. Danas nemaju nikakvu svrhu. Nema radnika. Nema radničke klase. A naročito u Srpskoj. Sindikat kancelarijskih pacova, dobro zaštićenih i plaćenih.
Država i nacija, deregulaciji se mora suprotstaviti svim zakonskim i ustavnim sredstvima, sa okrutnošću do krajnje dozvoljenih granica.
Obzira ne smije biti.
Inače, put nestanka se progresijski ubrzava.
