Imovina pripada entitetima, a ne BiH i prihvatanjem antiustavnog traženja da Parlamentarna skupština BiH donosi zakone o utvrđivanju tzv. državne imovine i njenoj raspodjeli, na neustavan način Bosni i Hercegovini bi se pribavile i druge nadležnosti, čime bi entiteti bili neustavno razvlašćeni ne samo od svoje imovine nego i od drugih najbitnijih ustavnih nadležnosti.
Milan Blagojević
Piše: Milan Blagojević, profesor ustavnog prava
Koliko je nesuvislo insistiranje na tome da BiH navodno ima nadležnost da putem Parlamentarne skupštine BiH donese zakon o utvrđivanju i raspolaganju tzv. državnom imovinom, pokazuje najjednostavniji pravni test, sačinjen od tri dijela.
Prvi dio je činjenica koja se zapaža jednostavnim čitanjem teksta Ustava BiH. Najprije se, ne bez razloga, u preambuli tog ustava podsjeća na Ženevske principe iz septembra 1995. godine, kojima je ugovoreno između Republike Srpske i Federacije BiH da Republika Srpska ima 49 odsto teritorije, a Federacija BiH 51 odsto, što znači da ova dva subjekta tu teritoriju unose kao svoju i zadržavaju je i u dejtonskoj BiH. Samo time se može objasniti dalja činjenica, a to je da nigdje potom u Ustavu BiH nije propisano, nijednom riječju, da BiH ima išta od nepokretnosti kao svoju imovinu.
Istim razlozima, koji su drugi dio pravnog testa o kojem je ovdje riječ, se jedino može objasniti činjenica da u Ustavu BiH nigdje, nijednom odredbom, nije data nadležnost institucijama BiH da mogu donositi zakone ili druge propise o bilo kojem pitanju u vezi sa onim što zadire u teritoriju koju su Republika Srpska i Federacija BiH unijele kao svoje u BiH, u omjeru 49:51 odsto.
Naime, u spisku nadležnosti BiH, propisanih Ustavom BiH, nema nijedne kojom bi, makar i na posredan način, BiH bila ovlašćena da donosi zakone o, recimo, rudnom blagu i mineralnim sirovinama kao neizostavnom dijelu nepokretnosti koje čine pojam teritorije. Umjesto toga, Ustav BiH u članu 3. taksativno odredivši nadležnosti BiH, među kojima nema nijedne koja bi BiH ovlastila da donosi bilo koji propis o utvrđivanju i raspolaganju imovinom, propisuje da sve ostale vladine, a to znači državne funkcije i ovlašćenja jesu nadležnosti entiteta.
Koliko je ovo važna činjenica može se vidjeti upoređivanjem takvog ustavnog rješenja sa rješenjima koja o tome sadrže ustavi nekih drugih složeno uređenih država u svijetu. Evo samo dva primjera od više njih. Recimo, član 75. tačka 12) Ustava Argentine propisuje isključivo pravo argentinskog Parlamenta da on, a ne zakonodavni organi u federalnim jedinicama Argentine, donosi zakon o rudarstvu, a to znači o svemu što se odnosi na mineralne sirovine, čime su te sirovine proglašene imovinom Argentine. Ili, članom 10. Ustava Austrije propisano je da savezna država, a ne njene federalne jedinice, ima ustavnu nadležnost da donosi zakone i druge propise vezane za rudarstvo, šume, šumsko zemljište, vode.
Takvih ili tim sličnih odredaba naprosto nema u Ustavu BiH.
Sada se, sasvim logično, postavlja pitanje otkud da Argentina i Austrija, koje sam uzeo kao dva primjera iz niza drugih, imaju takva ustavna rješenja, a BiH ima sasvim drugačija, iako je svima njima zajedničko da nisu unitarne nego složeno uređene države?
Odgovor na ovo pitanje, koji je ujedno i treći dio testa s početka ovog teksta, nalazi se u međunarodnom pravu. Jednostavno rečeno, međunarodno pravo ne sadrži niti po prirodi stvari može da sadrži ijednu odredbu kojom bi državama naređivalo kako da urede ova ili druga pitanja. Zašto je to tako? Pa zato što međunarodno pravo počiva na principu suverene jednakosti svih država, te zabrani miješanja u bilo koje pitanje koje po svojoj prirodi predstavlja unutrašnje pitanje države.
Zato je, dakle, svaka država jedino nadležna da samo ona, svojim ustavom, uredi svako svoje unutrašnje pitanje. Ona to stoga može učiniti na način za koji su se odlučile Argentina i Austrija, ili može, kao u slučaju Ustava BiH, propisati da sva pitanja imovine i sve drugo što je u vezi sa tim uređuju entiteti od kojih je izgrađena BiH i od kojih zavisi i njeno postojanje.
Zbog toga bi svako drugo postupanje, koje se želi nametnuti u BiH, bilo protivno kako Ustavu BiH tako i međunarodnom pravu. Njime bismo došli u situaciju koja je neodbranjiva sa stanovišta Ustava BiH i nauke ustavnog prava.
Naime, kada bi se prihvatilo antiustavno traženje da Parlamentarna skupština BiH donosi zakone o utvrđivanju tzv. državne imovine i njenoj raspodjeli, time bi na neustavan način Bosni i Hercegovini bile pribavljene i druge nadležnosti, čime bi entiteti bili neustavno razvlašćeni ne samo od svoje imovine nego i od drugih najbitnijih ustavnih nadležnosti.
O ovome treba voditi računa zato što, ako bi Republika Srpska prihvatila takvo nešto, to ne bi značilo samo da se time odriče svoje imovine, koja joj pripada prema Ustavu BiH, već bi se time Republika Srpska odrekla i od drugih svojih ustavnih nadležnosti. Recimo, ako bi Republika Srpska pristala da se na nivou BiH donese zakon o tzv. državnoj imovini, takav zakon ne bi imao samo to značenje nego bi na osnovu njega Republika Srpska izgubila i pravo da donosi svoj zakon o vodama, zakon o šumama, zakon o gasu, zakon o nafti, zakon o rudarstvu i druge slične zakone. Jer, ako bi došlo do toga onda bi priznavanjem da institucije BiH donose zakon o tzv. državnoj imovini i njenoj raspodjeli tim institucijama bilo dato pravo da donose i sve ostale nabrojane zakone, koji se ne mogu donositi, a da prethodno nije utvrđen titular koji odlučuje o tome šta je državna imovina i kome ona pripada.
U tome je, dakle, dodatna opasnost za Republiku Srpsku ukoliko bi pristala da pitanja imovine uređuje bilo koja institucija na nivou BiH, jer bi to vodilo i u dodatne nadležnosti tih institucija da uređuju i sva pitanja vezana za šume, šumsko zemljište, vode, poljoprivredno zemljište i rudna blaga, odnosno sve mineralne sirovine kao neobnovljiva i obnovljiva prirodna bogatstva koja je moguće neposredno ili posredno privredno koristiti.
I time bi se, nažalost, omogućilo dovršenje procesa pretvaranja Republike Srpske u praznu ljušturu, što bi bio njen kraj.
