Asistent na Pravom fakultetu u Banjaluci Igor Popović tvrdi da je u slučaju presude Evropskog suda za ljudska prava „Kovačević protiv BiH“ došlo do protivpravnog curenja informacija čime se i sam postupak dovodi u pitanje, posebno principi nepristrasnosti i nezavisnosti.
Tekst Igora Popovića, objavljen u kolumni na blogu Evropskog časopisa za međunarodno pravo, prenosimo u cijelosti:
Bila je nedjelja kada je Istraga.ba bosanskohercegovački medij, objavio senzacionalnu vijest – Evropski sud za ljudska prava uvažio je tužbu Slavena Kovačevića, političkog savjetnika Željka Komšića, člana Predsjedništva BiH.
Vijest je naknadno ponovo objavljena na engleskom.
Zašto je ova vijest bila tako čudna? Zato što je Istraga svoj članak objavila dva dana prije nego što je presuda objavljena putem baze podataka Evropskog suda za ljudska prava i zato što je iz tog izvještaja bilo jasno da je Istraga imala uvid u presudu, ili možda sažetak presude i da je precizno poznavala obrazloženje odluke.
Ukratko, presuda Suda je procurila, a jedino mjesto odakle je mogla da procuri je sam Sud. Ovo je, koliko znam, prvi put u istoriji Suda. Predmet ovog posta nije analiza presude o njenoj meritumu, već curenje.
Kovačević je podnio prijavu kao birač, navodeći da ga politički i izborni sistem u BiH diskriminiše u tom svojstvu, a ne kao kandidata. Predmet prijave je, dakle, bilo aktivno biračko pravo, posebno u odnosu na kolektivnog šefa države (Predsjedništvo BiH) i jedan od domova Parlamenta BiH – Dom naroda. Ovaj slučaj se donekle razlikuje od prethodnih presuda (počev od Sejdić-Finci) protiv BiH u vezi sa izbornim pravima i pasivnim biračkim pravom. U tim slučajevima, podnosioci predstavke bili su diskriminisani jer nisu mogli biti birani u različite organe BiH zbog svoje etničke pripadnosti (ili ne-pripadnosti) i/ili mjesta stanovanja.
„Istragin“ članak vjerno opisuje neke od paragrafa presude Kovačević. To vrlo snažno ukazuje da Istraga ne samo da je bila upoznata sa ishodom slučaja, već je imala uvid i u obrazloženje, odnosno sažetak obrazloženja presude. Ali, u članku se ukazuje i da Sud daje neke eksplicitne naloge BiH (npr. jednoj izbornoj jedinici za izbor Predsjedništva) kako da reformiše postojeći sistem, dok objavljena presuda donosi nešto drugačije shvatanje. Nije bilo tako eksplicitnih sudskih naloga. Sud je utvrdio povredu zabrane diskriminacije po osnovu etnoteritorijalnog principa. Dakle, članak „Istrage“ nije sasvim tačan opis presude, ali je ukupna ocjena da je medij, bez ikakve sumnje, pročitao presudu prije objavljivanja. Iste večeri „Istraga“ je emitovala emisiju uživo u kojoj je, između ostalih, gostovao i gospodin Kovačević (podnosilac prijave). Domaćin i gost komentarisali su odluku i njene implikacije na pravni i politički sistem BiH. Sve ovo bila bi uobičajena politička i pravna rasprava, da nije bilo jedne stvari – presuda u tom trenutku nije objavljena javno.
U prvim minutima emisije voditelj kaže da je „Istraga“ upoznata sa sadržajem presude. Podnosilac prijave napominje da ga je Evropski sud za ljudska prava obavijestio putem mejla da će presuda biti objavljena u utorak i da će mu originalna kopija biti poslata poštom. U tom trenutku voditelj prekida gospodina Kovačevića i navodi da „Istraga“ ima pouzdane informacije [o presudi i njenom sadržaju], da podnosilac predstavke još nije primio presudu, ali da ima informacija da je presuda presuđena u njegovu korist. U tom trenutku gospodin Kovačevi napominje da je obaviješten da je dobio slučaj. Ne kaže ko ga je obavijestio (nije Evropski sud za ljudska prava sigurno), ali priznaje da je bio svjestan svoje pobjede. Zaključak je da su i mediji i podnosilac predstavke bili upoznati sa ishodom slučaja, a mediji su bili upoznati sa obrazloženjem suda. Treba napomenuti da je gospodin Kovačević rekao da ne zna šta je tačno navedeno u presudi.
Opet, ovdje je problem u činjenici da se vodila opsežna diskusija o presudi koja nije objavljena i da je sadržaj presude očigledno procurio iz Suda.
Vijećanje, dostavljanje i objavljivanje presuda
Postupci vijećanja, donošenja i objavljivanja presuda propisani su Poslovnikom Suda (pravila 22, 77 i 104A). Vijeću može prisustvovati samo određen broj ljudi, a presude se mogu ili izreći na javnoj raspravi ili saopštavati strankama. S obzirom da nije bilo javnog oglašavanja slučaja Kovačević, presuda će se strankama dostaviti poštom. Pravila ne dozvoljavaju strankama da budu obaviještene o ishodu prije nego što dobiju presudu ili prije njenog objavljivanja. Mediji i svi drugi subjekti mogu se upoznati sa ishodom i obrazloženjem presude pristupom bazi podataka Evropskogsud za ljudska prava ili čitanjem saopštenja za javnost koja sadrže sažetke. Time je „Istraga“ primila presudu protivno Pravilima, a podnosilac predstavke je o ishodu obaviješten na način koji je u suprotnosti sa ovim Pravilima.
Djelovati ili ne djelovati?
Da li uopšte treba preduzeti bilo kakvu akciju zbog curenja? Na presudu su stigli brojni komentari, ali o curenju nije bilo razgovora. Jedini izuzetak, koliko znam, bio je kratak tekst Večernjeg lista (hrvatski medij) u kojem se navodi da su agenti BiH napisali prigovor predsjedniku suda. Svjestan sam da ogromna većina onih koji su iznijeli svoje mišljenje o presudi nije upoznata sa pravilima razmatranja i objavljivanja Evropskog suda za ljudska prava. Bez obzira na to, ne treba biti ekspert Evropskog suda za ljudska prava da bi prepoznao da je neobično da medij ima presudu prije svih ostalih i da je potpuno neprikladno raspravljati o neobjavljenoj presudi koju niko drugi nije mogao da vidi.
Postoje dva potencijalna metoda pomoću kojih su mediji mogli da dobiju presudu: ili je IT sistem Suda hakovan, ili je neko u Sudu prenio presudu medijima. Pretpostavljam da je IT sistem Evropskog suda za ljudska prava zaštićen visokotehnološkim mjerama, pa se okrećem drugoj opciji.
Sud treba da pokrene istragu o curenju iz najmanje tri razloga. Prvo, incident podriva reputaciju i integritet Suda uopšte. Ako curenje presude ostane neistraženo, to šalje signal da Sud toleriše širenje presuda kršeći svoja pravila. Kao rezultat toga, javnost može doživljavati Sud kao neorganizovanu instituciju koju čine pojedinci koji ne poštuju pravila. Javnost očekuje da će sudovi, uključujući i Evropskoi sud za ljudska prava, marljivo raditi i poštovati zakonske i moralne propise.
Drugo, neko iz Evropskog suda za ljudska prava (insajder) prekršio je povjerenje koje postoji među sudijama i drugim stranama uključenim u razmatranje i donošenje presuda. Pravila nalažu da samo sudije, članovi registra (vjerovatno pravnici zaduženi za tužene države) i prevodioci mogu učestvovati u razmatranju i na taj način ove osobe mogu biti upoznate sa ishodom. Svi funkcionišu u okviru međusobnog povjerenja u skladu sa Pravilima. Dopuštajući curenje, neko je iznevjerio ovo sveto međusobno povjerenje.
Takav zaključak odražava mišljenje sudija Vrhovnog suda SAD u nedavnom slučaju curenja. Nacrt mišljenja Suda u značajnom slučaju Dobs (u vezi sa pravima na abortus) je procurio i distribuiran na internetu. Naravno, Kovačevićeva i Dobsova curenja nisu identična; Dobsovo curenje je uključivalo nacrt mišljenja koji je distribuiran dva mjeseca prije zvaničnog objavljivanja, u vrijeme kada je glasanje sudija Suda ostalo neizvjesno, dok je Kovačević procurio dva dana prije zvaničnog objavljivanja kada presuda više nije bila nacrt. Ipak, pravila su prekršena u oba slučaja. Sudije Vrhovnog suda SAD su jednoglasno okarakterisale incident kao „jedan od najgorih povreda povjerenja u njegovoj istoriji“. Nedostatak povjerenja može imati negativne posljedice na sva druga razmatranja Evropskog suda za ljudska prava Kako sudije i advokati Sekretarijata mogu iskreno da komuniciraju jedni sa drugima ako postoji zabrinutost da bi njihovi razgovori ili mišljenja mogli da procure u štampu?
Treće, curenje informacija samo po sebi podriva sudski proces, posebno u slučaju Kovačević. Vrhovni sud SAD karakteriše curenje informacija o Dobsu kao „ozbiljan napad na sudski proces“. Ako je neko iz Vijeća zaista bio uključen u širenje presude, zabrinutost u pogledu nepristrasnosti Suda je opravdana. Štaviše, imajući u vidu tvrdnju gospodina Kovačevića da je o svojoj pobjedi obaviješten (vjerovatno od nekog drugog, a ne od novinara „Istrage“), onda ove zabrinutosti postaju još ozbiljnije.
Što se tiče nepristrasnosti, dobro je uspostavljena praksa da sudovi moraju biti nepristrasni, jer koncept „nepristrasnosti označava odsustvo predrasuda ili pristrasnosti“ . Sud tvrdi da „pravda ne samo da mora biti izvršena, već se mora i vidjeti da je izvršena“. Na kraju, „ono što je u pitanju je povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju da ulivaju u javnosti“. Zatim, sudije Evropskog suda za ljudska prava polažu zakletvu ili svečanu izjavu – moraju da obavljaju svoje funkcije, između ostalog, nepristrasno, diskretno i da čuvaju tajnu rasprave i povjerljive informacije (Pravilo 3 i Rezolucija o sudijskoj etici).
Zaključno, Evropski sud za ljudska prava treba odmah da pokrene istragu i preduzme sve neophodne i razumne radnje da utvrdi kako je presuda procurila.
Koraci koje treba preduzeti
Nakon curenja informacija o Dobsu, Vrhovni sud SAD odmah je pokrenuo istragu koja je trajala nekoliko mjeseci. Sveobuhvatno ispitivanje uključivalo je intervjuisanje zaposlenih i sudskih IT sistema i uređaja, ali počinilac nije mogao biti identifikovan. Ipak, glavni cilj istrage treba da bude da pokaže da je sud spreman da prizna problem, pokazujući svima da curenje informacija neće biti tolerisano. Svrha nije nužno da se sankcionišu odgovorna lica (npr. sudija), već da se očuva integritet Evropskog suda za ljudska prava. Usput dolazi i sankcija.
Koje mjere se mogu preduzeti,? Dobsova istraga daje jasnu direktivu. Osim ovih mjera, istražna komisija bi Istragu mogla pitati o izvoru. Oni će verovatno zaštititi svoj izvor, što je njihovo pravo (Preporuka br. R(2000) 7 o pravu novinara da ne otkrivaju svoje izvore). Drugo, istraga bi mogla da pristupi podnosiocu predstavke da razjasni kako je postao svjestan ishoda slučaja. Slično tome, trebalo bi da bude intervjuisano osoblje Suda koje se bavi ovom presudom, a IT sistemi Suda provjereni.
Moguće posljedice
Dvije značajne potencijalne posljedice zahtjevaju pažnju. Prva se odnosi na potencijalno izricanje sankcija odgovornom(ima). Jedina pomenuta sankcija za sudije je razrješenje sa funkcije (čl. 23. Evropskog suda za ljudska prava i čl. 7. Poslovnika), za šta je potrebna dvotrećinska većina na plenarnoj sjednici.
Druga posljedica odnosi se na uticaj na meritum predmeta. Presuda nije konačna, a Vlada zadržava pravo da traži prosljeđivanje predmeta Velikom vijeću (pravilo 73), posebno zato što se predsjednik vijeća (sudija Kučko-Štadlmajer) nije složio po pitanju prihvatljivosti. Vlada bi mogla izraziti zabrinutost u pogledu pravilnog sprovođenja pravde, s obzirom na to da je presuda procurila. Sama pojava curenja ne ukazuje inherentno na pristrasnost Vijeća, ali je upravo zbog toga neophodna istraga – da bi se utvrdile sve relevantne činjenice. Ako se dokaže da je podnosilac predstavke povezan sa curenjem, potencijalni ishod mogla bi da bude presuda da je zloupotrijebio pravo na prijavu. Shodno tome, prijava bi se mogla proglasiti neprihvatljivom.
Zaključak
Presuda u slučaju Kovačević zaista je važna za Bosnu i Hercegovinu. Zahtijeva promjene u srži državnog aparata – njenog izbornog i političkog sistema. Ali ono što prethodi meritumu je činjenica da je presuda procurila. Jasno je da je došlo do kršenja pravila Evropskog suda za ljudska prava. Nema sumnje da se radi o ozbiljnom incidentu bez presedana i da bi Sud trebalo da ga ispita. Istraga bi mogla otkriti različite stvari, uključujući i pristrasnost suda, što bi moglo biti od suštinskog značaja za konačan ishod slučaja.
