„Srpska riječ“ i „srpski svijet“ su, na žalost Mujanovića, prisutni i u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj, u Sjevernoj Makedoniji, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori, svugdje tamo gdje žive Srbi. Što prije to Mujanović shvati, prije će doći u realan svijet.
Milorad Gutalj
Piše: Milorad Gutalj
Sarajevski političari i analitičari nikako da promijene političku misao i stave je u funkciju novih odnosa u komšiluku, regionu, Evropi i svijetu, nego uporno i dalje ostaju (samo)zarobljeni u političke bunkere, bez obzira da li iz njih vire Bakir, Željko, Denis…, ne dozvoljavajući nekom drugom imenu da se politički izdigne i da pokuša da uspostavi normalne političke odnose bez prigovora i unaprijed lijepljenja negativnih etiketa političkim liderima drugih zemalja.
Ovaj put su otišli tako daleko da su mladom Crnogorcu Jakovu Milatoviću, koji još nije ni preuzeo funkciju predsjednika Crne Gore, nalijepili etiketu da je njegova pobjeda, pobjeda za „srpsku riječ“ i time mračan znak za BiH i tkz. Kosovo.
Izvjesni politički analitičar Jasmin Mujanović tvrdi da „nema sumnje da su najveći dobitnici Milatovićeve pobjede u Crnoj Gori Vučić, Dodik i Putin. Biće i neka korist drugog reda za Plenkovića i Ramu, ali ovo je velika pobjeda za ‘srpsku riječ’. I time, naravno, mračan znak za BiH i Kosovo“.
Na čemu svoje tvrdnje zasniva izvjesni Mujanović da je pobjeda Milatovića „mračan znak“ za BiH, strahujući od „srpske riječi“, nije jasno. Milatović u svom pobjedničkom govoru nije ni pomenuo BiH. Kada je u pitanju Kosovo, Mujanovića treba podsjetiti da BiH nije priznala nikakvo Kosovo i da on ne bi trebalo da zadire u suverenitet Srbije, jer to nije njegova briga.
Izgovarajući „srpska riječ“, možda Mujanović misli na „srpski svijet“, koji mu, očigledno je, smeta.
Mujanović zna da „bratstvo i jedinstvo“ nije uspjelo u bivšoj Jugoslaviji, a da je, na njegovu žalost, vaskrsla „srpska riječ“ i pojavio se „srpski svijet“.
Ne, nije se iznenada pojavio, uvijek je tu gdje Srbi žive, ali su se Srbi odricali i srpske riječi i srpskog svijeta i mnogo toga, upravo da bi živjelo „bratstvo i jedinstvo“. Nije vrijedilo, ne zbog Srba nego zbog drugih koji su požurili raspadom Jugoslavije da prave svoje države. Ni to nije uspjelo jer „srpska riječ“ i „srpski svijet“ su, na žalost Mujanovića, prisutni i u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj, u Sjevernoj Makedoniji, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori, svugdje tamo gdje žive Srbi. Što prije to Mujanović shvati, prije će doći u realan svijet.
Sarajevski političari, analitičari i drugi kojima se nije dopao rezultat izbora u Crnoj Gori, žaleći što Milo Đukanović nije ponovo izabran, već su nabrojali Milatoviću, koji dužnost predsjednika Crne Gore preuzima tek 21. maja, političke „grijehe“ prema BiH.
Političko Sarajevo zamjera Milatoviću što se kao ministar ekonomije i ekonomskog razvoja u Vladi Crne Gore sastao u Banjaluci sa tadašnjim članom Predsjedništva BiH bez zastave BiH.
Treba podsjetiti Sarajevo da BiH nema svoju, osim zastave koja je nametnuta.
Drugi grijeh Milatovića, prema mišljenju kopača sve dubljeg sarajevskog političkog rova, jeste „što su ga podržali otvoreni poštovaoci velikosrpske politike, te politike koja negira Srebrenicu, oličeni u Demokratskom frontu koji vodi četnički vojvoda Andrija Mandić“.
I treći grijeh Milatovića, kako navode iz Sarajeva, jeste što je u predizbornoj debati optužio Đukanovića da je bio „dio Tuđmanovog i Alijinog svijeta, koji su razbijali Jugoslaviju“.
Sarajevske perjanice Denis Bećirović i Željko Komšić neposredno pred crnogorske izbore podržali su Đukanovića, koji je, kako kažu, bio prijateljski nastrojen prema BiH i čime bi nastavak njegove vlasti značio stabilan i siguran opstanak prijatljskih odnosa.
U omalovažavanju Milatovićeve ličnosti najdalje je otišao uvaženi sarajevski profesor Enver Kazaz, tvrdeći da je „Milatović održao ispodprosječan, pa čak i diletantski govor u kojem se pokazalo da svo njegovo veliko obrazovanje nije dovoljno da shvati bit političkog djelovanja“ i dodao da od njega ne očekuju ništa dobro u politici.
Čak je Milatovića nazvao gramzivim sa sposobnostima da politiku koristi u lične svrhe, tvrdeći da Milatović „Bosni ne može nanijeti puno štete“.
Iz ovih nekoliko, a ima ih mnogo više, iznesenih tvrdnji i konstatacija sarajevskog političko-analitičkog korpusa može se vidjeti da je političko Sarajevo samo sebi dovoljno i da ne želi produbljivati nikakve političke odnose sa ljudima koji drugačije misle i razmišljaju i koji ne žele da ostanu na kraju događaja i u sferi lokal-svađalačke politike.
Dugogodišnjim ispunjavanjem želja političkom Sarajevu u građenju „njihove“ BiH, za šta su dijelom odgovorni stranci, pokazalo se da sarajevska elita nije sposobna da preuzme odgovornost i da prema Dejtonskom sporazumu gradi sa Srbima i Hrvatima BiH, nego im u svojoj političkoj učmalosti smeta srpski, hrvatski i svaki drugi svijet koji se ne uklapa u njihov politički rov koji svakim danom sve dublje kopaju, što se vidi i na primjeru mladog Milatovića kojega u startu osporavaju, iako se još nije zvanično oglasio ni po jednom pitanju.
