Piše: Rajko Vasić
U Bosni i Hercegovini nije moguće postići ništa više osim ladne koegzistencije. Na osnovu trojne podjele koju je omogućio Dejtonski mirovni sporazum.
Sve ostalo, bilo koja varijanta, ide na ruku muslimanima i njihovom unitarizmu u kome oni glume Otomansku imperiju
i sanjaju o Stambolu na Miljacki.
Zašto niko, poslije Drugog svjetskog rata, nije spojio Poljsku i Njemačku u jednu državu?
Mir i suživot.
Ali, čak i kad apstrahujem da je ovdje bio taj trojni međunacionalni i međuvjerski pokolj, i da je cilj bio poptuno istrijebiti Srbe na području BiH, takva konferencija ne može da se održi u Sarajevu. Jer je etnički sterilisano. Ne može ni na području BiH. Jer i ona izaziva mržnju.
Reis neprestano prijeti svima koji su za dejtonski Ustav u BiH. Reis se nametnuo kao politički vođa muslimana.
Komšić u četiri mandata, dvije decenije, oduzima pravo Hrvatima da imaju člana Predsjedništva.
Tako, dakle, oni shvataju mir i suživot.
Komšić je u besjedi, kao predsjedavajući Predsjedništva BiH, citirao onog banjalučkog glumca koji je, povodom gostovanja nekih ratnih pozorištaraca iz Sarajeva, patetizovao u stilu: Da li ja, koji sam bio borac Vojske Republike Srpske i ratni vojni invalid, treba da kažem sinu da ne prelazi u Sanski Most…
Treba. Jer će neko njegov stradati u budućem ratu mira i suživota. Ako se ne opametimo.
Srbi, ovdje, decenijama i vijekovima stradavaju, iščezavaju, istrebljuju ih, zato što svaki put poslije pokolja njima svane suživot.
Svako ko ti u BiH priča o miru, suživotu, toleranciji, zajedničkoj državi, putu u EU i NATO… ima namjeru da te eliminiše.
Srbi moraju zaposjesti važnu nacionalnu osobinu – da gledaju sebe i ne vjeruju nikome, od okolnih nacija i vjera do zapadnih ideologija okupacije.
Kome je do mira i suživota, neka ide u Sarajevo.
