Prvi susret partizana i četnika 1941. godine odigrao se još u Beogradu, prije nego što su se Tito i drugovi prebacili na slobodnu teritoriju.
O tome je Aleksandar Ranković u pismu izvjestio Tita (koga je u tom periodu oslovljavao sa „Novak“).
„I održan je sastanak između nas i vojno-četničke organizacije kojoj na čelu stoji Draža Mihailović. Sastanak je držan u Beogradu u ponedjeljak. Prisutni Dražini izaslanici: pukovnik Pantić, major Piletić, ađutant Dražin i po svoj prilici četvrti je pop, naši pretstavnici su: Doktor, Đuro i student…“
Taj Pantić je, kako je Marko prenosio „Novaku“, rekao da je slom Hitlera neizbježan i da će Sovjeti odnijeti pobjedu, da su Dražine snage svjesne da „ovdje dolazi ruska vojska koja će uspostaviti red i sovjetizirati zemlju“, uz opasku da bi u krajnjem slučaju moglo da se desi da dođu i Englezi.
„Ali svejedno, došla i crvena vojska ovdje, mi znamo da će oficiri imati svoje mjesto onako isto kako su ga imali i u Baltičkim zemljama. Mi smo oficiri, a ne političari“, kako li je samo to zvučalo te 1941. godine…
I onda su redom četnici osudili izdaju Koste Pećanca („s njim nemamo nikakvu vezu“), ali su rekli da ne odobravaju ni partizanske akcije – uglavnom, ne sve.
„Sada se ne isplati ‘za jednog Nemca ili jednu šinu gubiti 50 Srba’. Ima slučajeva, kaže Pantić, da partizani napadaju i nevine ljude – Srbe, kao: nekog kulaka, žandare i žand. stanice koje i nama čine uslugu, obavještavaju nas itd, spaljuju se u opštinama pored ostalog i zemljišne knjige, tako da seljaci neće znati čije je šta i dokle su skladovi. Sve to, kao i pljačka koja cvjeta u posljednje vrijeme, jer pljačkaši iskorišćavaju ime partizana, može i vama (tj. komunistima) grdno naškoditi u narodu…“
Ranković na kraju dopisa daje mišljenje da se s njima može pregovarati.
„Čini mi se da su to pretstavnici one srednje buržoazijice koja se koprca u svojoj neodlučnosti i strahu za svoju imovinu, ali koja ne može ostati ravnodušna prema okupatorima i izdaji zemlje, te bi radije i s nama, nego dalje pod ovakvim stanjem. Razume se, to je moje mišljenje. Javi mi, Stari, šta misliš o celoj ovoj stvari i šta bi trebalo dalje raditi.“
Tito je poslije tog izvještaja odlučio da se lično prvi sastane s Dražom Mihailovićem. U pratnji svega nekolicine partizana, Tito je otišao na sastanak u selo Struganik kraj Valjeva.
U septembru 1941. godine najviši partijski rukovodioci krenuli su prema slobodnoj teritoriji. Tito je išao vozom, a Ivo Lola Ribar, Ivan Milutinović i Aleksandar Ranković išli su prvo pješke, pa konjima, piše Vladimir Dedijer. Kako se sjećala Slavka Ranković Lekinih priča, išli su baš preko Draževca. Koča Popović je obezbijedio pratnju. Trebalo je da se sa Titom sretnu u Krupnju. Stigli su prije Tita, koga je u međuvremenu čekao susret sa Dražom Mihailovićem u Struganiku. Ranković je kasnije svjedočio da su bili uplašeni da će se Titu nešto desiti na povratku.
Potom je došlo takozvano savetovanje u Stolicama, a jedna od odluka tada donijetih bila je i ta da se nastave pregovori sa Dražom.
Ovako je to otprilike izgledalo, po sjećanjima Aleksandra Rankovića u razgovoru sa istoričarem Venceslavom Glišićem, vođenom 1974. godine.
„Poslije savjetovanja u Stolicama smjestili smo se u selu Tolisavac, u kuću Mike Vujkovca, zeta Dragojla Dudića, u kojoj smo ostali do polovine oktobra. Iz Tolisavca početkom oktobra krenuo sam sa Milošem Minićem na Ravnu goru, kako bismo nastavili pregovore o saradnji sa Dražom. ‘Vi nas nazivate gibaničarima’, počeo je šaljivo razgovor Draža. ‘To vam je ime dao narod, a ne mi’, odgovorio sam. ‘Evo’, dodao je Draža, ‘tim povodom spremili smo vam gibanicu za ručak’“, prepričavao je Ranković istoričaru Glišiću.
Ranković se Draži predstavio imenom Jovan Stanković, Vrhovni štab (uspostavljen pod tim imenom baš u Stolicama) mu je pod tim imenom i izdao punomoćje za pregovore.
Draža je znao da mu to nije pravo ime, to je bilo jasno pošto je pitao Rankovića kako se zaista zove.
Dok su razgovarali, Ranković je video Bešku Bembas, zajedno sa suprugom Milom Cvetićem, izbačenu iz partije još 1939. godine.
Prvo je pomislio da je prišla četnicima, ali je ubrzo primjetio da su oko nje stražari koji je nekud sprovode.
„Dok mi razgovaramo o saradnji, vi naše partizane zarobljavate. Saradnja nije moguća dok ih ne pustite“, rekao je Ranković.
Draža je, po Rankovićevom svjedočenju, za protivuslugu tražio da partizani povuku poternicu za Nikolom Kalabićem. Tu je sklopljen dogovor i na kraju sastanka zarobljeni partizani su krenuli sa njima.
A kada su krenuli prema konjima, ispratio ih je Dragiša Vasić. Uzeo je Rankovića pod ruku i rekao: „Gospodine Stankoviću, pozdravite Tita i recite mu da ću ja ostati ovdje dok ne vidim da ima uslova za našu međusobnu saradnju“.
Iz knjige „Aleksandar Ranković: Srpski mit, jugoslovenska tragedija“, četvrte u ediciji „Velike biografije: Političari i revolucionari“ iz Nedeljnikove „letnje biblioteke“.
