Kolonijalna BiH nije prihvatljiva za Republiku Srpsku

32
Foto: REUTERS/Dado Ruvić

Bošnjacima i dalje, nakon odlaska stranaca kojima je istekao mandat i dolaska drugih koji nastavljaju sa istim kolonijalnim stavovima, ostaju Srbi da sa njima kao komšijama dogovaraju o daljoj budućnosti dejtonske BiH, a ne da se svađaju o stvaranju nemoguće BiH kao „unitarne avlije“ jednog naroda koju žele da ostvare uz pomoć kolektivnog Zapada.

Milorad Gutalj

Piše: Milorad Gutalj

BiH, kao kolonijalna zemlja, koju kao takvu sve otvorenije podržavaju bošnjačke političke stranke, više nije prihvatljiva za Republiku Srpsku.

To je potvrdila i Narodna skupština Republike Srpske koja se otvoreno najnovijim odlukama suprotstavila pokušajuma uvođenja kolonijalnog vladanja u Republici Srpskoj putem nametanja odluka krnjeg Ustavnog suda BiH i „vaskrslog“ stranca, kojeg u Federaciji BiH još smatraju za visokog predstavnika.

Zašto bošnjačke politička stranke žele da budu zavisne do te mjere da, umjesto njih, ovom zemljom vladaju trećerazredni dobro plaćeni strani kolonizatori i ambasadori koji ovdje dođu, urade što im je naloženo i odu.

Bošnjacima i dalje, nakon odlaska stranaca kojima je istekao mandat i dolaska drugih koji nastavljaju sa istim kolonizatorskim stavovima, ostaju Srbi da sa njima kao komšijama dogovaraju o daljoj budućnosti dejtonske BiH, a ne da se svađaju o stvaranju nemoguće BiH kao „unitarne avlije“ koju žele da ostvare uz pomoć kolektivnog Zapada.

Srbi u Republici Srpskoj su stalni, autohtoni, kao što su to i Hrvati i Bošnjaci u Federaciji BiH, dok su stranci tu privremeno, prvenstveno radi interesa svojih država koje su ih nametnule BiH bez ikakavih konsultacija sa domaćim političkim akterima.

Domaća poltička misao trebalo bi ipak da kaže konačnu riječ, da li im treba neko treći da „vodi“ ovaj geografski prostor, koji sve više dobija kolonijalni status.

Tu je, zapravo, problem. Stranci kojima je „povjereno“ odlučivanje u BiH ne dozvoljavaju da se u BiH, kao dejtonskoj kategoriji, vodi suverena politika u interesu naroda koji ovdje žive, nego se stalnim proizvođenjem tenzija održava netrpeljivost među bh narodima.

Nažalost, to je dovelo do toga da Bošnjaci u „vlastitoj avliji“ i u drugim zemljama svijeta, gdje god im se pruži prilika, optužuju i kleveću Srbe za sve i svašta, što je potpuno nerazumno sa političkog stanovišta da je samo srpski narod kriv za birokratsku tromost zajedničkih institucija, kao i za sve teže funkcionisanje vlasti u Federaciji BiH, u kojoj, nažalost, Srba skoro da i nema.

Prema nekim moralniom načelima, u BiH je nekada bio najveći grijeh opanjkavati ili optuživati komšiju, prije nego što se međusobno ne dogovore o spornom pitanju.

A da više nije kao nekad pokazao je zajednički nam ministar spoljnih poslova Elmedin Konaković koji je nedavno „zamolio šefa diplomatije Mađarske Petera Sijatra da lobira kod političara Republike Srpske da se vrate na postavke stabilnosti“.

Moliti nekoga u nekoj drugoj zemlji da rješava probleme u tvojoj zemlji može samo političar koji nije dorastao funkciji na koju je „zalutao“ i koji ovim nerazumnim pozivom bruka zemlju koju predstavlja.

Konaković je ovim pokazao svu apsurdnost zemlje koju na ministarskom nivou predstavlja, dokazao da nije nikakav diplomata i pokazao da su bošnjački političari „nesposobni“ ili im ne da kolonizator da vode dijalog sa Srbima i Hrvatim o unutrašnjim pitanjima koja razdiru ovu zemlju.

Da apsurd bh stanja bude još veći, Konaković je napravio prvorazredni diplomatski skandal stopirajući pismo srpskog člana i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Željke Cvijanović upućenog generalnom sekretaru UN Antoniju Guteresu da se iz UN dostavi odluka Savjeta bezbjednosti UN o imenovanju njemačkog državljanina Kristijana Šmita na mjesto visokog predstavnika u BiH u skladu sa Aneksom 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Bošnjačka samovolja, ili je to kolonijalni mig bošnjačkim političarima da zaustavljaju sve srpske aktivnosti upućene na zvanične svjetske adrese, pokazala se i prilikom otvaranja pisama Međunardnog suda pravde koje je u februaru 2017. godine bilo adresirano na srpskog člana i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Mladena Ivanića.

I to se zataškalo, vjerovatno, voljom onih koji stoje iza ovih i sličnih skandala.

Ovi slučajevi izazivanja diplomatskih skandala nisu plod želje i kontrole koju vrši bošnjačka politika nad srpskim političarima u zajedničkim organima BiH, nego je više utrkivanje bošnjačkih političara da udovolje kolonizatorima koji u ime Bošnjaka donose odluke.

Da je stvar otišla isuviše daleko od „spasa za BiH koje više nema“ najviše je pokazao sarajevski intelektualac Suad Kurtćehajić koji otvoreno traži od kolonizatora da se „(Milorad) Dodik procesuira i trajno suspenduje iz politike“.

„Zato intelektualci vrisnite a političari bez ikakvih kalkulacija opsjednite strane ambasade i međunarodne zvaničnike da se preduzmu hitni koraci da se Dodik procesuira i trajno suspenduje iz politike“, naveo je Kurtćehajić. Ostaje otvoreno pitanje: kakav je to intelektualac koji poziva na linč uz „vrisku… i bez kalkulacija“.

Ovakvih primjera ima mnogo, ali svaki od njih ima zajedničku dimenziju – poziv strancima, odnosno kolektivnom Zapadu, da se po nekoj uhodanoj matrici rukovodstvu Republike Srpske „skine skalp“ kako bi lakše ovladali prostorom Republike Srpske koja nikad nije bila pod političkim uticajem Sarajeva.

Banjaluka jednostavno hoće sa Sarajevom da na ravnopravnim, uz uvažavanje svih raličitosti, gradi i razvija BiH koja je, prema Dejtonskom sporazumu, sastavljena od Republike Srpske i Federacije BiH.

Ali, u ime ravnopravnosti naroda u BiH, ni Sarajevo ni Banjaluka ne mogu politički ništa uraditi ako u razgovore nije uključen Mostar, naravno, bez prisustva kolonijalnih predstavnika.