Univerzitetski profesori Darko Đogo i Dejan Bokonjić neki su od brojnih Sarajlija koji danas žive u Foči.
Porodica danas poznatog teologa Darka Đoga živjela je u sarajevskom naselju Kovačići, u Trebevićkoj ulici, a početkom ratnih sukoba izbjegli su na Pale.
U kući je, na svega 200 metara od Jevrejskog groblja i prve ratne linije, ostala da živi njihova baka, koju su redovno obilazili. Dejtonskim sporazumom, i ovaj dio Sarajeva pripao je Federaciji BiH.
Đogo se prisjeća da je među sarajevskim Srbima krajem 1995. godine tinjala nada da će doći do korekcije granica, jer se ta mogućnost pominjala između Dejtonskog i Pariskog mirovnog ugovora.
– Ljudi su se do januara 1996. godine nadali da će možda ono što je odbranjeno u ratu da ostane, međutim, to nije bio slučaj. I onda smo u februaru 1996. godine, kao i ostali sarajevski Srbi bili primorani da spakujemo sve što smo mogli od prethodnog života i da praktično sve to prenesemo negdje u neki drugi život – kaže profesor Bogoslovskog fakulteta u Foči.
On se prisjeća da je majka kod očevih rođaka našla kamion „tamić“, u koji je smjestila stvari.
– Kako smo već bili u izbjegličkom smještaju gdje nismo imali dodatni skladišni prostor, onda je sve te ormare, regale, čak i neke televizore, koje smo pred sami rat zamijenili, naše igračke, sve što nije moglo da se ponese odvezla kod rođaka u Miljeviće – navodi Đogo.
Osjećanja sarajevskih Srba tada su bila snažno pomiješana, a i danas je to slučaj, pojašnjava Đogo – osjećanje nevjerovatne privlačnosti i žala za Sarajevom, a istovremeno i osjećanje udaljenosti i čuđenja šta se dogodilo sa gradom.
On kaže da su osjećaji tuge i svjesnosti žrtve – veliki bol i tuga za Sarajevom, ali ipak nosila ih je misao da će se uspostaviti prostor slobode, koji su označavale granice Republike Srpske.
– Iako je meni bilo svega 13 godina, mi smo osjećali da sa jedne strane gubimo i da taj život nikad više neće biti isti, osjećali smo tu raskorijenjenost, da nikada više nećemo moći pouzdano da odgovorimo na pitanje odakle smo i šta smo. To je osjećaj koji prosto ne možete da nadoknadite. S druge strane postojala je ta svijest o tome zašto se to radi, svijest o tome da je ipak život jedino moguć tamo gdje ćeš moći slobodno da kažeš ko si i šta si, slobodno da slaviš Božić, Vaskrs, krsnu slavu, da se moliš onako kako ti želiš – rekao je Đogo.
Danas se bespredmetno, nebulozno i vankontekstualno pominje mogućnost šta bi bilo da se ostalo i da li je moralo tako.
Najbolji odgovor na to pitanje, ukazuje Đogo, daju politička dokumenta stranke SDA, od kojih su neka usvojena još prije rata, poput memoranduma iz oktobra 1991. ili povjerljivog dokumenta predsjedništva SDA, koji je predviđao da će u novoj stvarnosti, koja će dominantno biti kontrolisana iz Sarajeva, srpsko pravoslavno stanovništvo moći da ostvari onaj nivo prava shodno svojoj lojalnosti novouspostvaljenim vlastima.
Takođe, dodaje Đogo, odgovor na ova pitanja daje sudbina Srba u istočnoj Slavoniji i zapadnom Sremu, koji su Erdutskim sporazumom mirno integrisani u Hrvatsku, gdje danas ima daleko manji broj Srba, a čak je manje govornika srpskog jezika nego etničkih Srba.
Za tragediju sarajevskih Srba danas se malo zna, ukazuje Đogo, i u kolektivnom pamćenju srpskog naroda gotovo da ne zauzima nikakvo mjesto. Sarajevski Srbi, ističe on, ne traže ni nadokanadu neke štete, niti sažaljenje, već su to ljudi sa novim porodicama i životima, ali bi za srpski narod generalno bilo korisno da se ta priča ispriča, ne samo u Foči i Banjaluci, nego i u Leskovcu, Subotici, Nikšiću, da se zna da su se neki ljudi, ne tako davno oprostili sa viševjekovnom istorijom čitavog grada da bi bili slobodni i da bi živjeli kao Srbi.
Uprkos egzodusu, koncept Srpskog Sarajeva i dalje živi, kroz postojanje Istočnog Sarajeva, kojim Srbi, poručuje Đogo, čuvaju zalog i sjeme svog opstanka na ovim prostorima i taj osjećaj da je Sarajevo trajno utkano u istoriju srpskog naroda potrebno je proširiti i učiniti ga kolektivnim sjećanjem.
Dekan Medicinskog fakulteta u Foči Dejan Bokonjić rođen je i odrastao u Sarajevu.
Živio je na Koševu, u Ulici kralja Tomislava, a rodni grad je, zajedno sa majkom i bratom, napustio na početku ratnih sukoba, u aprilu 1992. godine.
Nakon kratkog izbjeglištva u Njemačkoj, životni put ga je vodio na studije medicine u Beogradu, pa zatim na ljekarsku službu u Vojnoj bolnici u Meljinama i Domu zdravlja u Herceg Novom, da bi se 2000. skrasio u Foči, sa poslom u Univerzitetskoj bolnici i Medicinskom fakultetu.
Bokonjić se prisjeća da se i on osjećao veoma tužno 1996. godine, kada je nastupio egzodus Srba iz Sarajeva.
– Sa sjetom i tugom sjećam se svega toga. Znam dosta priča tih ljudi koji su u tom trenutku odlazili – jedna velika tuga, razočaranje i velika neizvjesnost u koju idu – prisjeća se Bokonjić.
On ističe da su kroz istoriju, sarajevski Srbi ostavili veliki pečat u razvoju ovog grada, u svim oblastima života.
– To se najbolje može da vidi kada se pogleda istorijat sarajevske medicine – od dekana do direktora klinika, rukovodilaca po raznim zdravstvenim ustanovama, a i drugim ustanovama koje nisu u zdravstvu, kroz kulturu, umjetnost, sport – ogroman trag je ostavljen. Brojni spomenici kulture i važne građevine u kojima se i danas odvija društveni i kulturni život Sarajeva, njihova imena koja su nosili u prošlosti, a neka nose i danas, pokazatelj su i dokaz koliko veliki trag su Srbi ostavili u razvoju Sarajeva – navodi Bokonjić.
Sarajlije su se rasule širom svijeta, dodaje Bokonjić, i mnogi od njih dali su veliki doprinos zajednicama u kojima žive i rade.
– Naravno najviše pratim zdravstvo i mogu reći da imam dosta svojih kolega, koji su isto iz Sarajeva, a koji su otišli širom svijeta da rade i da žive i većina njih su danas uspješni i poznati ljekari, nastavnici, profesori – rekao je Bokonjić.
Bokonjić je srećan što Istočno Sarajevo izrasta u moderan centar.
– Svakim danom raste u svakom pogledu, ne samo zgradama i načinom organizacije, već i raznim uslugama koje pruža, stasava u ozbiljan grad, koji obuhvata dosta veliki prostor. Veoma je potreban i značajan, jer na neki način nastavlja tradiciju obitavanja Srba na tim prostorima i veoma je bitno da je takva odluka donesena – da danas Istočno Sarajevo postoji i da funkcioniše na sve bolji način – zaključio je Bokonjić.
