Preminuo Boro Drljača

30
Foto: Sonja Spasić/espreso.rs

Poznati pjevač narodne muzike Borislav Boro Drljača preminuo je u 79. godini života nakon duge i teške bolesti.

Prema pisanju beogradskih medija, pjevač je preminuo u kući.

Drljača je prethodnih mjeseci više puta bio liječen i operisan, najprije zbog karcinoma debelog crijeva, a potom i zbog tromba u blizini srca.

Boro je bio jedan od najpopularnijih pjevača u Jugoslaviji.

Stekao je status „istaknuti umjetnik“ i dobio je nagradu za životno djelo.

Snimio je preko 50 nosača zvuka na kojima se nalazi oko 400 pjesama.

Prodao je preko pet miliona ploča i kaseta.

Nastupao je po cijelom svijetu, a najviše u Americi, Kanadi, Australiji i zapadnoj Evropi.

Ostaće upamćen po hitovima Otišla je Danijela, Plači, mala, plači, Oj oraje oraje, Stari vuk, Prijo moja, kako ćemo i mnogim drugim.

Iz prvog braka, sa pokojnom suprugom Vericom, ima dva sina Vladimira, koji je magistrirao menandžment u Parizu, i Branislava, koji je diplomirao slikarstvo u Beogradu.

Drljača je rođen 29. avgusta 1941. godine u selu Donja Suvaja, u opštini Bosanska Krupa.

Borin otac Branko je bio ekonom, poslovođa u trgovini i matičar, a takođe je lijepo pjevao i svirao gitaru. Majka Stoja je bila ekonom i stradala je u Drugom svjetskom ratu.

Imao teško djetinjstvo

Rođen je u vrijeme kada je ustaška čizma harala po selima, a narod bježao kud je mogao. Najgora stvar koja je mogla desila mu se u tom ratu – ubili su mu majku, i to dok je on bio u njenim rukama.

– Te 1941. godine rodila me majka Stoja Gaković. Imala je devetnaest godina. Kad sam imao tri godine, ustaše su mi ubile majku, a ja ostao živ u njenom naručju. Majke se ne sjećam, ali po pričama ljudi, bila je žena heroj. Uvijek sam patio za njom, a tada je bilo mnogo žena koje su rađale djecu i kad ja zaplačem, ona koja doji svoje dijete odmah me uzme u naručje. Sisao sam mlijeko od jedno stotinu žena. Nisam imao majku, ali ljubav mnogih dobrih žena sam osjetio. Pio sam stotinu raznih mlijeka i zato sam u mladosti i tokom života bio zdrav – pričao je Bora Drljača u svom posljednjem intervjuu od prije samo dvije nedjelje.

Slutio je već tada smrt. Znajući da je teško bolestan, pričao je neke stvari i po prvi put.

– Možda bi bilo drugačije da sam imao majku, ali eto, pusti rat mi uzeo roditeljicu. Majka je bila lijepa žena, plavuša. Tuga živa, ali tako je bilo. Kada se rat završio 1944, to je bilo kada je potpisana kapitulacija, nekima je ostala kuća, a nekima izgorjela. Moje ognjište je bilo uništeno. Otac je napravio kolibu, ognjište, a kada smo sišli sa Grmeča, mene su nosili u kolijevci sa slamom. Kad su jednu noć naložili vatru, iz kolevke je izašla zmija! Pitaj boga koliko je dana ležala sa mnom. To su mi pričale babe. Mirisao sam na mlijeko i životinji je to prijalo. To je bila ona zmija koja nije opasna, nego čuvarkuća – prisjećao se Drljača.

Otac Branko je bio partizan i, kako kaže, jedini školovan čovjek u tom kraju, a sjećao se i maćehe Vukice, koja je, isticao je, bila divna žena.

– Bio sam ratno siroče i opština me stavila u dom. O tome nema šta lijepo da se kaže. Puka bijeda i sirotinja. Pamtim dom po jednom profesoru koji me nije volio i davao mi samo loše ocjene. U sedmoj godini sam pošao u školu. Poslije rata, dok se škola obnovila, ja sam pošao redovno, ali svi oni što je trebalo da idu u sedmi razred su sa mnom išli u prvi razred. Možeš da zamisliš, zreli ljudi idu u prvi razred. Kada sam završio četiri razreda, počela je osmogodišnja škola. Tada je bila oskudica sa nastavnim kadrom, prvi mi je učitelj bio Crnogorac. Peti razred se ukinuo jer nije bilo nastavnika. Išao sam pješice po 12 kilometara u jednom pravcu i u drugom. Šta da ti kažem, djetinjstvo mi je bilo… nisam imao hljeba da jedem. Mnogo čeljadi je bilo u kući, a ako je za ručak ili večeru pasulj ili kupus, domaćica odreže parče slanine i da svakom ukućaninu po komad samo da podmažemo grlo – pričao je Drljača.

Potom se preselio u Bačku Topolu. Bila je to 1958. godina i konačno je bio u punoj mladalačkoj snazi. više nije bio gladan.

– Tek kad sam se preselio u Bačku Topolu, mogao sam normalno da jedem. Ono što je interesantno jeste to da svi mladići iz okolnih sela Bačke Topole nisu mogli da mi pariraju u školi. To je bilo 1958. Ja sam došao iz Bosne i ništa nisam znao, a mnogo sam postigao. Traktor nikad nisam vidio, a oni su svi sve znali oko poljoprivrede. E, a ja prošao sa svim peticama, a oni popadali! Zašto je to tako? Zato što sam proživio težak period i postao normalna ličnost. Najbolji sam bio iz geografije, književnosti i istorije, a najlošije mi je išla matematika. Kada sam došao da studiram agronomiju u Zemunu, bio sam toliko formiran da sam sve u roku završio – kazao je Drljača.