Vijest da je tog 2. juna 1993. godine iz Ujedinjenih nacija stigla potvrda o prijemu Memoranduma o zločinima nad srpskim narodom u Bratuncu, Miliću, Skelanima i Srebrenici, profesora Milivoja Ivaniševića ozarila je nadom da će se pravdoljubivi svijet, najzad, osvrnuti i na srpske žrtve.
Njih je u profesorovoj evidenciji u tom trenutku bilo hiljadu, kao i 400 imena ubica iz više opština u srebreničkom regionu. Svjedočenja o srpskom stradalništvu bez predaha je prikupljao između dva Đurđevdana 1992. i 1993. i na osnovu tih podataka uobličen je Memorandum na 132 stranice.
– Želio sam da se objavi kod nas, ali me je Dobrica Ćosić koga sam poznavao i veoma cijenio, posavjetovao da se istraživanje uobliči u memorandum jugoslovenske vlade o zločinima nad Srbima u BiH. Insistirao je da i druge ustanove američke administracije dobiju taj dokument. Dobila ga je čak i CIA, ali istog dana kada je predat, dokument je nestao! Pojavio se ponovo tek jula 1995. godine pred ulazak srpskih snaga u Srebrenicu – otkriva „Novostima“ prof. Ivanišević.
Ispostavilo se, kaže profesor, da su u administraciji Savjeta bezbjednosti neki Tunišanin i Marokanac izvještaje o stradanju Srba sklanjali, a na dokumente o muslimanskim žrtvama dodavali po nekoliko nula. I izvještaji general-pukovnika Satiša Nambijara, komandanta mirovnih snaga UN u Hrvatskoj i BiH, ostali su zarobljeni u nečijim fasciklama. Najveće zasluge u sprečavanju da istina o Srbima dopre do javnosti imala je Medlin Olbrajt, američka državna sekretarka.
– Nažalost, naša stradanja ostala su nepoznata svjetskoj ali i našoj javnosti, jer u to vreme ni srpski mediji nisu se ozbiljno bavili ovim tragičnim događajima – kaže Ivanišević koga sve to nije pokolebalo te je istraživanja nastavio.
Ona su objavljena najprije 1994. godine u tiražu od 3.000 primeraka, a novosadska IK „Prometej“ i Arhiv Vojvodine štampali su ih prošle godine sa dopunjenim spiskom od 3.700 srpskih žrtava pod naslovom „Hronika našeg groblja – slovo o stradanju srpskog naroda Bratunca, Milića, Skelana i Srebrenice“. Na predstavljanje knjige u vojvođanskom Arhivu, prof. Ivanišević, krepki 92. godišnjak, čilim korakom uspeo se uz stepenice i čudesno bistrih misli gotovo cijeli sat, bez zastajkivanja, govorio o stradalim sunarodnicima čiju je nesreću otkrivao i bilježio.
Prvi na čemernom spisku je Radojko Milošević (1928) iz Gnione, bolešljiv i gotovo slijep čovjek. Na dan svoje slave Đurđevdan, izgorio je u kući koju su zapalili muslimani iz susjednih Potočara pod komandom Nasera Orića. Radojkova supruga i mještani koji su uspjeli da se domognu obližnje šume, gledali su, bespomoćni, taj užas.
Još na početku rata u BiH, vidjevši kojom brzinom se zlo širi, sa dr Milanom Bulajićem, osnivačem Muzeja žrtava genocida i Međunarodne komisije za utvrđivanje istine o Jasenovcu, Ivanišević je dogovorio da se lično posveti istraživanju stradanja Srba u BiH. Smatrao je da se ne smije dozvoliti da istina ponovo bude zakopana kao u Drugom svjetskom ratu, te da ovu novu stradalničku istinu duguje svom narodu i zavičaju, mjestu Gračanica pod velelepnom planinom Ozren.
– U tom ratu u BiH stradalo je 31.000 srpskih civila. Njih 80 odsto ubijeni su u svojim selima, na imanjima, u svojim kućama. Preostalih 20 odsto umrli su u nekom od mnogih muslimanskih logora. U dosijeu o Sarajevu našao sam podatak da je samo u ovom gradu bilo 120 logora za Srbe – kaže sagovornik „Novosti“.
U cijeloj Opštini Srebrenica 1993. samo tri srpska sela nisu uništena. Stradao je 91 procenat življa, preostalo je svega 900 ljudi. Beživotna tijela ležala su na sve strane. Najprije međunarodne mirovne snage nisu dozvolile Ivaniševiću i saradnicima pristup. Jedna članica ambasade Japana svojim kolima je lično dolazila i vozila srpske istraživače da vide tragove muslimanskog nečovještva.
O zločinima su svjedočili preživjeli iz Milića, Srebrenice, Loznica, Sikirića, Magašića, Jažestice, Zagona, Brežana, Lozničke Rijeke, Kravica, Opravdića… Svaka sudbina teža od one prethodne. Svjedočili su i muslimani. Tako je N. Memišević iz Blječeve ispričao da je Gorana, sina Bore Rankića iz Srebrenice, ubio Senad Golubović iz sela Pale, a da je Sabrija Babajić iz Glogove, zajedno sa Salihom Omerovićem mrtvo tijelo Goranovo prekrio slamom i zapalio.
U srebrenički kraj prof. Ivanišević vratio se ponovo 1995. godine. Prišao mu je mladi srpski vojnik i pokazao nedaleko od stanice policije zaklanu ženu. Bila je to starica Ika Mirković. Imala je preko 90 godina i jedva četrdesetak kilograma. U Srebrenici gotovo i nije bilo živih Srba.
– Ostali su rijetki, samo nemoćni i uz njih članovi porodice koji su hteli da im pomognu. I danas su mi te slike pred očima. U Srebrenici nijedan muslimanski civil nije ubijen. A ovo što se sada pokušava, da se srpskom narodu utisne genocidni žig, to je ogroman apsurd – zaključuje Ivanišević.
Ponosno profesor upućuje na recenziju koju je za njegovu knjigu napisao još 1993. godine prof. dr Darko Tanasković, navodeći da je u savršenom zločinu gotovo važnije oduzeti žrtvi istinu, nego oduzeti joj život. Protiv istine o zločinima nad srpskim narodom tokom 20. vijeka skovana je i u djelo uglavnom doslijedno sprovođena različitim razlozima „višega reda“ opravdavana zavera ćutanja i prećutkivanja.
– Istina je, srećom, spora ali dostižna kao voda, ona uvijek na kraju nađe svoj put. Predugo čekanje za jedno pokolenje, a o pojedinačnim životima da i ne govorimo. Svjedočanstvo „Hronika našeg groblja“ je okrepljujuće, istinosno vrelo moćnih ponornica koje izbijaju na pravom mjestu i pružaju dokaz protiv jedne od najvećih i najsramnijih obmana našeg vremena – naglasio je prof. Tanasković.
U izbijanje na površinu srpske istine i dalje duboko veruje i prof. Milivoje Ivanišević.
Silovali Srpkinje i snimali
Po svjedočenju prof. Ivaniševića, u Sarajevu su najviše stradale srpske žene. Neki od logora u BiH bili su i javne kuće. Sa nekima od stradalih žena razgovarao je na molbu Biljane Plavšić. Bilo je tu zatočenih profesorki srednjih škola koje su mučili i silovali njihovi bivši đaci.
Najmonstruoznije je to što su mučenja, ubijanja i silovanja snimana na kasete koje su u to vrijeme bile veoma na cijeni na sarajevskom tržištu.
– Toliko sadista i izopačenih umova isplivalo je na površinu tog rata, a uživanje im je predstavljalo slušanje vriske i ječanje žena i djece koje su ubijali – kaže prof. Ivanišević.
Svjetlo na devedeset petu
Na promociji knjige „Hronika našeg groblja“ u Arhivu Vojvodine, Zoran Kolundžija, vlasnik IK „Prometej, kazao je da knjiga predstavlja ogroman doprinos istini o stradanju našeg naroda, te da je u pripremi nastavak u kojem će biti osvijetljeni i događaji u Srebrenici iz 1995. godine.
Prof. dr Boris Stojkovski ukazao je da već gotovo šest vijekova Srbi obitavaju na području Srebrenice, a direktor Arhiva dr Nebojša Kuzmanović rekao je da metodološki pristup prof. Ivaniševića može da posluži za nauk novim generacijama istraživača u borbi protiv revizionizma istorije.
Biografija
Profesor Milivoje Bata Ivanišević rođen je u Gračanici ispod planine Ozren. U Beogradu je završio studije srpske i svetske književnosti. Bio je glavni urednik časopisa Uneska za srpsko područje, zatim upravnik Doma omladine, te jedan od osnivača Zavoda za proučavanje kulturnog razvoja. Od početka raspada Jugoslavije 1991. godine se bavi prikupljanjem i dokumentovanjem građe o zločinima nad Srbima, a 1992. godine osnovao je Centar za istraživanje zločina nad srpskim narodom.
